Urbane legende

Nisam siguran je li legenda o zagrebačkim štemerima iliti taberima baš sjajno mjesto iz zagrebačke prošlosti, ali je neprijeporno da su takvi dečki postojali i da su, htio to tko ili ne, bili nosioci urbane slike svijeta jednog dijela mladeži koja je izronila potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih, u vrijeme prvih tranzistora s kojima se išlo u nedjeljne šetnje i slušalo nogometne prijenose, najlon-košulja, prvih “Rifli” i žvakaćih guma Bazooka iz komisionih… Sve se danas u opetovanju urbanih legendi može doimati naivno i nevino, gotovo romantično, ali je li tome bilo tako, najbolje znaju oni koji su bili žrtve u “zlatnim vremenima”. Koliki su ostali poniženi i potišteni, koliki su postali invalidi, koliki su stekli traume, izgubili pouzdanje u sebe i druge, jer su pali šaka nekom štemeru, nekome kome je čak bilo svejedno koga udara.

U uličnim tučnjavama sve se zbiva nekako drukčije nego u američkim filmovima. Poznavao sam jednog štemera koji je gotovo ostao bez ruke — udario je nekoga nadlanicom po zubima i tu mu se stvorila rana koja tjednima nije htjela zarasti — dobio je teško i vrlo opasno otrovanje. Što je bilo s onim koji je dobio udarac, ne smijem ni pomisliti. Oni na filmu ostaju bez ožiljaka, a na ulici — “šljiva” pod okom je najmanje što ti se može dogoditi: na ulici ispadaju zubi, pucaju bubnjići, prskaju nosovi, pregrizuju se jezici, na ulici se licem dere o asfalt, a oporavak je bolan i spor i uz njega uvijek idu tjeskoba i poniženje.

Kao dječak gledao sam starije mladiće na Trnju, zavidio im na snazi i izgledu. Među nama dječacima prepričavale su se legende o tim momcima koji su imali “trokut”, o tim dečkima koji su izvodili svakojake sklekove i zgibove, koji su nalijevali beton u limene kante, pa u njih uglavljivali željezne šipke i tako pravili utege za dizanje ne bi li postigli idealne mjere — mjere koje je imao Steve Reeves, glumac iz filmova o Herkulesu… Zbilja su divno bili razvijeni Šuger, Sova, Pisa… Kružile su legende o dečkima koji su se potukli s jednim, dvojicom, trojicom — i izišli kao pobjednici.

Kako se postaje štemer, ne znam. I sam se čudim: to dečke nisam nikad pitao. Znam samo to da smo u osnovnoj školi imali dva pravila za tučnjavu (uz ono: “Čekam te posle škole”): hrva i riža. Hrva je bila bez udaranja, a svladani protivnik je pozivan na predaju. Riža je podrazumijevala sve — valjda catch as catch can, ali ne sjećam se da sam ikada vidio da se išlo do nekog “kraja”, rijetko je, uostalom, sijevala šaka — ipak se sve završavalo na hrvi, rijetko u krvi. Ali kada je onda netko počeo udarati? Kada je osjetio tu strast da nekoga zdrma šakom u lice, da ga gleda kako se ljulja na nogama ili pada u nesvijest? Kada je osjetio da tuđi udarac boli tek kasnije? Kada je osjetio slast usredotočenja na protivnika nasred ulice, kad mu je posve nevažno što oko njega tutnji promet, što se oko njega netko voli, radi ili šeta, što u istom trenutku u Kongu ubijaju Patrisa Lumumbu, ili Kennedyja u Dallasu, što Lajka ili Gagarin hrle u svemirske dubine…? Kada je osjetio da je netko jer mu na ulici nitko ne može ništa? A onda ono što je možda najvažnije: kada štemer nauči osjećati granicu i, za razliku od razbojnika, nasilnika, divljaka, luđaka s ulice — zna prestati? Onog trenutka kad postane svjestan da sada netko njega vreba i čeka ga ne bi li s njime okušao snagu, hrabrost, muškost, osvetu? Onda kada samurajski zna da je pobijedio i da ne treba čak ni udariti? Rijetki su bili takvi, a samo u njima vidim razliku između štemera i divljaka.

I pogriješio bih kad bih rekao da su svi štemeri bili puki napasnici. Mnogi od njih tražili su samo druge štemere radi odmjeravanja snage: često sam viđao i često sam slušao o dogovorima za tučnjavu — prema pravilima i pred svjedocima, s bitnim uvjetom da se drugi ne miješaju. Ono: fer…!

Za razliku od onih iz drugih dijelova grada, trnjanski su štemeri mahom bili individualci, svaki je imao auru zbog nekog podviga što ga je izveo sâm, akciju o kojoj se pričalo — redovito vitešku pobjedu u neravnopravnoj borbi s drugim taberima, s bandama, čak s noćnim poljevačima ulica (koji su znali zalijevati prolaznike, a onda tući šmrkovima…). Štemeri nisu nosili oružje — lance, noževe ili boksere rabili su oni koji su imali zle namjere. Štemeru su bili dovoljni šaka i srce za šoru, štemeru je bilo važnije da se zna da je nekoga pobijedio a ne zatukao! Romantično? Uvijek? Možda je vrijeme bilo takvo: bilo je važno tući se, ne ubiti. Je li i danas tako?

Trnje, nekadašnje selo u blizini Zagreba, na sjevernoj obali Save, u koje su u davno vrijeme građani išli u ladanjske šetnje i izlete “daleko” na jug preko željezničke pruge, a doseljeni Bugari s Trnja kao povrtlari su opskrbljivali Dolac. Trnje je imalo svoju glavnu ulicu, odnosno Trnjansku cestu koja ide od Save do pruge, a dok nije izgrađen Pothodnik do grada se moglo ili ispod podvožnjaka u Miramarskoj ili drvenim mostom preko pruge, koji je iz Trnjanske izbijao pred poštu pa ravno na Petrinjsku. Da, i ja, kao i vjerojatno mnogi drugi Trnjani, i dalje govorim da, kad idem sjeverno od pruge, idem “u grad”. A Trnje je danas središte Zagreba.

Trnje je striktno određen dio Zagreba — od željezničke pruge do Save, od Sigečice i Kanala s druge strane Držićeve na istoku do Savske na zapadu. Tko po prvi put vidi današnje Trnje s Koncertnom dvoranom Vatroslav Lisinski (koja se gradila trinaestak godina), Palačom pravde, fakultetima Filozofskim, Elektrotehničkim, Strojarstvom i brodogradnjom, gradskom vijećnicom, zgradom televizije, Sveučilišnom i nacionalnom bibliotekom, mnoštvom građevina zagrebačke postmoderne arhitekture… te bivšim CK SKH i hadezeovskim Boćarskim domom, teško bi mogao pomisliti da je sve to plod jednog “mračnog” vremena. Novo je vrijeme donijelo nove nazive ulica i obvezu da zaboravimo da smo nekoč bili mladi i da se život odvijao i izvan ideologiziranog i politiziranog prostora… Zato ja, uostalom, ovo i pišem. Jer se, kao i drugi, sjećam i tog dijela zagrebačke prošlosti.

Početkom 1960-ih Trnje je osim obiteljskih kuća imalo gradske kuće i zgrade u Trnjanskoj, Pavelićeve kolonije, poslijeratne zgrade na Poljanama i potom niz modernističkih zgrada duž nekadašnje Ulice proleterskih brigada od deseterokatnog nebodera na uglu s Držićevom do lekorbizjeovskih zdanja na zapadu. Vrlo mnogo zgrada na Trnju podignula je i naselila JNA! Izmiješali smo se mi djeca došljaka i starosjedilaca.

A kako smo živjeli: plesnjaci — Vrbik (iliti Vrba, odnosno dom Sutjeska), gdje je svirala Grupa 220 predvođena Dragom Mlinarcem, dvorana KUD Vinko Jeđut, gdje su svirali Roboti s frontmanom, velikim, nažalost, pokojnim Tonyjem Studenim, u Omladinskom klubu Lola (u Komitetu) na Krugama svirali su Grešnici s vođom Vedranom Božićem, a bio je tu i možda najbolji plesnjak i diskač koji je ikada u Zagrebu postojao — Veslački klub Sava (vodio ga je glasoviti Tratinčica).

“Društveni život” na Trnju odvijao se oko dva kinematografa — dom kulture (ili tako nekako) Ivan Goran Kovačić, popularno zvan “buhara” — u kojem su u prvih pet redova bile klupe, a ostalo stolci — te kino Romanija, oba u Trnjanskoj. Kasnije je u RANS-u Moša Pijade (današnji OTV dom) stvoreno prestižno, art- kino sa svojim filmskim klubom i avangardnim festivalom GEFF. Uz to i tržnica Trnje. Osnovne škole Rapska, Marin Držić, Kruge (moja!), Miramarska, Koturaška i kasnije XIII. gimnazija i XV. (matematička, ah, moja) gimnazija bile su rasadnici urbanog života, mjesta na kojima su nas učili onome što je nudio školski program, gdje smo se sami učili onome što je život među drugom djecom, među drugim ljudima. Na tim mjestima doživljavali smo sve: ljubavi, prijateljstva… i tučnjave.

Možda sada i sam idealiziram, ali — na Trnju je bilo drukčije nego u ostalim dijelovima grada. Čini mi se da je sve bilo nekako blaže i mekše, s malo nasilnih tučnjava. Koliko znam nije bilo “bandi” koje su u hordama odlazile na izvjesna mjesta da bi izazivale šoru, nije bilo onog sarkastičnog “prodavanja” cigle u celofanu, nije bilo kasnijeg šišanja “čupavaca”… Nama Trnjanima to je bilo seljački. A štemeri bi samo rekli: “Joj, zakaj meni ne dojdeju z ciglom…!” S druge strane, postojao je strah, bolje rečeno zazor ljudi “iz grada” koji nisu dolazili u kino Romanija (pa je domalo i zatvoreno), djevojke “iz grada” nisu dolazile u klub Lola (pa je i on brzo zatvoren). Sjećam se, pak: lijepa KK je imala dečka koji ju je pratio kući. Jednom su neki drugi dečki dočekali njenog mladića i udarili ga nekoliko puta. Jedan od napadača zapravo je bio ljubomoran, ali je ljubomoru pokušao sakriti onom glupom, ksenofobnom rečenicom: “Ostavi naše ženske na miru”. Prebijeni se mladić prao na pumpi na uglu Palića i Vranovine (bože, kako krv iz nosa ne zna stati), a ja sam ga gledao i nisam mu mogao pomoći. Pomažem li mu sada što se sjećam kako su ga prebili? Osim toga, napadači nisu bili štemeri. Jer: trnjanski štemeri su bili dečki s periferije, ali ne i dečki iz provincije — Zagreb je bio njihov grad i nisu se ponašali kao carevi na Trnju, a kukavice u drugim dijelovima grada. Naprotiv! Od kina Bratstvo na Dubravi, do kina Triglav na Trešnjevci osjećali su se jednako sigurno kao samuraji koji znaju reagirati u djeliću sekunde i spasiti vlastito dostojanstvo, a nekad i život; kao revolveraši kojima je svejedno jesu li u Dodge Cityju ili u Tumbstoneu — njihova je vještina vrijedila svugdje. Vještina, doista.

O mnogim sam štemerima slušao, neke sam poznavao, s nekima sam odrastao i družio se s njima. Najveća legenda s Trnja bio je i ostao Šuger, koji je, ako se ne varam, bio negdje u kategoriji bantam, poluvelter ili velter (prošlo je mnogo vremena i odavno se nismo vidjeli), ali svakako nije bio onakav kakvim je Veselko Tenžera opisivao velteraše. Šuger se nije razmetao snagom, Šuger nije bio prznica, nije izazivao… Prema svemu što znam o njemu, prema svim mojim razgovorima i poznanstvu s njime, Šuger je bio nešto kao Robin Hood, zaštitnik… Kako bilo, osobno sam se osjećao sigurnim što ga poznajem i što neki drugi znaju da ga poznajem. I u vrijeme kada su se nosile i najdulje kose, Šuger je uvijek imao svoju frizuru — ne dulju od pola centimetra. Odveć je opasno imati dugu kosu ako si spreman na šoru. Imao je snažnu šiju, a tetive i vratni mišići kao da su mu se spajali s ramenima. Mnogi su se prevarili krivo procijenivši njegov stas. Šuger je bio spretan i jak, a imao je neki čudesan instinkt i svijest kakve nikada nisam ni u koga vidio. U jednoj od glasovitih tučnjava u kojoj su ga napala dvojica izišao je kao pobjednik. Sutradan sam razgovarao s njime — imao je ogrebotine po licu i jednu oteklinu na nosu — a on mi je, kao da je sve gledao na filmu i kao da je imao mogućnost analize, ispričao cijeli tok te munjevite izmjene udaraca koja je posljedovala time da su protivnici završili na Hitnoj. Poput šahista bio je u stanju reproducirati sve poteze i sve svoje misli. I više od toga — bio je svjestan i svega oko sebe. Uostalom, to ga je i spasilo. Jedan mu je dečko doviknuo: “Šuger, leđa! Nož!” To nije legenda — istina je!

Neko smo se vrijeme skupljali na Gumenjaku, autobusnom kolodvoru, gdje se igrao nogomet “na roštiljanje”. Bilo je tu tučnjava, dolazili su i dečki iz drugih dijelova grada pa je šarenilo izazivalo posebnu vrevu. Šuger je imao drukčiju zabavu. Sa šoferima autobusa, sve ljudeskarama od preko stotinu kila, znao se kladiti da će ih tuširati, a ovi su olako prihvaćali oklade — “u pet litrih vina”! Šuger je hvatao protivnika, a onda se znalački rvačkim zahvatom bacao unazad, dočekivao se na glavu (premda je padao na beton a ne na strunjaču), okretao se na tjemenu, i začas bi šoferčinu strpao pod sebe. Ni to nije legenda, vidio sam!

Jedno vrijeme zagrebačka se mladež okupljala oko “Zdenca života”. Stotine i stotine srednjoškolaca svakodnevno su dolazile na to mjesto uzbudljivog i besplatnog provoda. Pojavila se tu jedna skupina koja je maltretirala ljude na vrlo opak način: “Bi ti jebal moju staru?” Strašno pitanje, zar ne? Odgovor “da” podrazumijevao je batine. A na odgovor “ne”? Slijedilo bi zaprepašćujuće drsko novo pitanje: “Kaj? Ti moja stara ni dost dobra?” Pa onda opet batine.

Sada ide legenda. Jedan prijatelj izveo je priču da su upravo njega tako presreli, a on, ne znajući što će, počne gledati oko sebe da vidi može li mu tko pomoći. I ugleda Šugera kako ide prema Frankopanskoj, pa ga dozove: “Geršu, Geršu, ovaj me pita je l’ bi jebal njegovu staru…” Na što ulijeće Šuger: “Čiju staru treba fukat, čiju staru treba fukat?” Nasilnici su se razbježali jer su znali s kim imaju posla.

Geršu. Nikada nisam čuo da je nekoga izazivao i prebio tek tako. Tukao se i s milicijom, s vojnicima (što je uvijek bilo opasno jer su vojnici skidali opasače i udarali onim teškim kopčama), bio je spreman za prijatelja poduzeti svašta. Iznimno duhovit, znao je pričati kako je jednom otišao u jedan plesnjak u bijelim hlačama, a vratio se u crno-bijelim. Izvukao je deblji kraj protiv pet vojnika.

Šuger i njegov brat blizanac bili su sjajni krojači. Šuger je čak neko vrijeme šivao i u Dramskom kazalištu Gavella. I gle čuda: Šuger je dresirao pse za policiju — boksere. I Šugerov brat Zvonko, drag i čestit trnjanski starosjedilac, živio je avanturistički. Bio je rvač, dugo godina duša rvačkog kluba Herkules.

Meni je Šuger jednom pomogao. Na daljinu! Jednog ljeta u Novom Vinodolskom. Prijatelj i ja (a ja nešto nesretno zaljubljen) otišli smo u tamošnji diskač (zaboravih mu ime). Tu nam je prišao neki momak, Zagrepčanin E., i pitao nas može li biti s nama jer ne voli biti sam. Pa naravno da može. I dok sam ja tiho patio za šankom, moj se prijatelj motao po lokalu. A mene u nekom trenutku netko gurne s leđa i dok sam se okretao da vidim tko je, osjetim da me neka ruka vrlo čvrsto uhvatila za lakat, a potom primijetim da me njezin vlasnik čvrsto gleda i progovara: “Oprosti, slučajno…”

Rekao mi je to čak i pomalo prijeteći. Da, bilo je slučajno. A čvrstina njegova stiska i glasa pokazivala je da je imao iskustva u tome da drugi i ne dosluša ispriku već prvo udara, pa je time meni dao poruku: “Da ti slučajno ne padne na pamet…” Ja, svakako, nisam bio taj.

“Ma ništa, stari, sve u redu…”, odgovorio sam mu. I tu smo počeli razgovarati. Pokazalo se da je mještanin koji je neko vrijeme živio u Zagrebu. Stao me, kako to obično biva, pitati poznajem li u Zagrebu ovoga, poznajem li onoga… Od svih imena što ih je spomenuo nisam poznavao niti jedno. Osim — Šugerovo! B. me zagrlio i rekao: “Stari! Pozdravi mi Šugera!” Naručio je piće i baš smo se lijepo raspričali.

U međuvremenu, moj se prijatelj, a da ni sam nije znao kako, zakvačio s vrlo opasnom spodobom — sinom jednog tada poznatog zagrebačkog građanina koji je, sin, sa svojom škvadrom bio na zlu glasu kao sadist koji, zaštićen svojim dečkima, odabire žrtvu i dokrajčuje je cipelarenjem. Moj je prijatelj prišao blijed i rekao: “Bude šore!”

A onda je uskočio B.: “Dečki, ako vas netko zafrkava, samo recite”, i već je bio spreman jurnuti u gomilu. Ne znam čime ga je Šuger zadužio da je toliko bio spreman pomoći nama dvojici. (Onaj novostečeni znanac, E., negdje je nestao.) U tom se lokalu ipak sve dobro svršilo: svega nekoliko “pas mater”, potom sam uspio obuzdati B.-a, a onda smo — netaknuti! — otišli s tog mjesta. E. nam se vani pridružio. Rastali smo se s B.-om i nikada se više nismo sreli. E. je iz svoje hipijevske torbe izvadio bocu pića i rekao: “Dečki, sad kad se nacugamo, nebute me zašorali?”

“Otkud ti to?”

“Pa priča se da ste vi dva štemeri…”

Strašno sam povraćao te noći. Otada više ne pijem džin.

Jednom je netko pitao Šugera: “Dobro, Geršu, kak to da si ti uvek tu kad god je neko sranje?”

“Je, dečki, kad sam ja za sve vas Ben Quick!”

Oni koji se sjećaju serije “Dugo toplo ljeto”, znat će što je to značilo. Ukratko — prva opća pomama jugoslavenske publike za zvijezdom televizijske serije — Roy Thinnis.

Osim što je udarao brzo, Šuger je govorio velikom brzinom, pa su ga oni koji ga nisu poznavali teško mogli razumjeti. Jedan je znanac rekao da je to zato što, kad šiva, razgovara sa Singericom…

Sredinom 1960-ih umjesto šakača i “trokuta” dobili smo nove učitelje i uzore — Stonese i Beatlese, neke su se granice otvorile, neke smo srušili, postali smo putnici… Steve Reaves je otišao u zaborav kao i njegovi Herkules i Samson, a cijela je generacija šezdesetih pustila mirovnjačke kose. I nama je snaga bila “Hair”, nenasilje. Nije nas zanimao kult tijela već kult tjelesnosti oličen u našem tetragramatonu: sex & drugs & rock‘n’roll. Nasilje je ostalo u politici i filmu… Osim toga, marihuana ne potiče agresivnost kao alkohol.

A taberi? Uglavnom nisu pratili tu promjenu. Uostalom, oni su pripadali prethodnoj generaciji. I, kako da štemer postane čager? Odrasli su, neki su se zaposlili, poženili i dobili djecu, pa prešli u dugogodišnju svakodnevicu koju je činio ritam ranoranilačkog posla i predvečernjih gemišta u lokalnom kafiću, neko vrijeme nedjeljni odlazak na tekme NK Trnje. Neki su otišli u kriminal — za neke znam da su poginuli u stranim zemljama — uhvaćeni u pljački…

Neki su ljubav ili strast za avanturom pretvorili u zanimanje — postali su kaskaderi (od vremena prvih koprodukcijskih filmova) i mnogo godina izazivali sudbinu kao vratolomci i dvojnici svjetskih glumačkih veličina. Neki se danas uspješno bave svojim obrtom. Za jednoga znam da je (nenamjerno, ali ipak:) nekoga ubio! U tučnjavi! Nekih više nema. Neki su rano otišli u gastarbajtere i u Njemačkoj izgradili svoje živote. Mnogi bivši taberi ponose se djecom koja su stekla i stječu visoko obrazovanje.

Šuger odavno ne živi u Zagrebu. Još su dugo nakon njegova odlaska o njemu stizale legende — da je u Austriji otvorio karate-školu, da je osnovao klub borilačkih vještina… Njegov mi brat kaže da mu dobro ide.

Jesu li svi štemeri znali kada treba prestati biti štemer? Ili je svaki od njih imao onu posljednju šoru u kojoj je, računajući na svoju mladost, naletio na tuđu i svoj poraz ugradio u tuđu legendu?

• Borivoj Radaković