Tito pa bog

Fotografija: Igor Bezinović

Poslije nekoliko godina odsustvovanja, vratih se u svoje selo. Pred prodavnicom mješovite robe, inače jedinom prodavnicom u cijelom tom okrugu od četiri pet sela, neobična gužva. Navalili seljani pa nose džakove brašna, kao da je ratno stanje. Pored mene naiđe jedna moja strina, starija žena, maloživa i bolešljiva, jedva je i bez džaka mogla ići. Na ramenu joj se presavila vreća brašna, a ja pritrčah da joj pomognem.

“Strina, čije je ovo brašno?” Ona, vjerojatno, ne razumje šta pitah, pa brže-bolje odgovori: “Titovo, sinko”

“Kako Titovo?”, začudih se, što će njemu toliko brašno u mom selu.

“Sinko, ovo nam je Tito dao, Bog ga poživio. On je siromaška majka, sve nam je ovo dao džabe. Cijelu prodavnicu”.

“Jest, života mi.”, prilazeći jedan rođak u hodu potvrdi strinino mišljenje i dodade: “Niko ne zna kako je nama seljacima kao naš dobri Tito.”

“Zna Bog”, umiješa se jedna postarija žena.

“Što je bolje što zna kad nam još praške nije poslao džabe. I ono što smo s mukom posijali, izgore nam od suše”, namrgođeno će moj rođak.

“Nemoj tako, sinko”, umiješa se jedan stariji čovjek. “Bog je bolji od Tita.”

“Otkud znaš kad ni jednog nijesi vidio?” posprdno mu odbrusi rođak.

“Uuu, šta to reče nesretniče. Udri se po ustima!”

“Neću da se udaram. Tako je.”

“Nije! Prvo Bog pa Tito.”

“E nije, nego Tito pa Bog.”, podinati se rođak.

“E, jest.”

“E, nije.”

Ja krenuh kući, a pred prodavnicom se jedan po jedan u prepirku uključiše i drugi mještani. Nikako nijesu mogli da odluče — ko je bolji: Bog ili Tito. Vjerojatno je to pitanje ostalo otvoreno, jer tada nijesu bili u modi referendumi i slični oblici odlučivanja pa da se do kraja razjasni ko je u pravu.

  • Vujica Ognjenović