Tirnanić, Bogdan
Novinar, publicist, kulturolog, esejist, glumac, kozer, “profesionalni Beograđanin”… Godinama jedan od najpoznatijih novinara SFRJ. Njegov se rad veže uz zlatno doba časopisa NIN, a zajedno s Igorom Mandićem i pokojnim Veselkom Tenžerom pravio je osnovicu domaćeg new journalism-a.
Širokih interesa, pišući s istom strašću o filmu, nogometu (kao zakleti “zvezdaš”), knjigama, stripu, rock‘n’rollu…, svojom je karakterističnom, nedosegnuto lakom frazom obilježio epohu našeg novinskog pisanja: njegove knjige Beograd za početnike i Coca-cola art (Tirnanić je ekstenzivno pisao o pop-kulturi) bile su apsolutni udžbenici modernog, urbano-mitologizirajućeg, prštećeg stila pisanja, baždarenog tipičnim beogradskim twang-om.
Neodoljivi šarm, lakoću i hedonizam tadašnjeg Beograda učinio je prepoznatljivim kulturološkim item-om. Za razliku od mrtvačke ozbiljnosti novinara i publicista iz establišmenta, a pogotovo one akademske kritike, Tirketovo pero stvaralo je dojam da je njegova erudicija dolazila ne iz biblioteka nego iza kafanskog stola, što je predstavljalo cijelu jednu “filozofiju” za sebe.
Najvećim uspjehom u životu, kako sam kaže, smatra što je video golu Milju Vujanović, tadašnju seks-bombu (u Ranim radovima Želimira Žilnika, gdje je i sam glumio) i živog Che Guevaru (god knows where). Količina sličnih priča koje je Bogdan Tirnanić provukao kroz svoje tekstove u više od trideset godina bavljenja pisanjem — gotovo je nemjerljiva.
Od njega nije trebalo očekivati točne citate, navode stranica iz knjige gdje je nešto pročitao ili baš sve aktere nekog događaja, odnosno njegov slijed. S tipično beogradskim osjećajem za instant-mitologizaciju i tamošnjim darom da se sočnim, anegdotalnim, živim jezikom ispriča nešto, Tirke je nekom vrstom narativne alkemije svoju publicistiku pretvarao u literaturu.
Izgledalo je kao da se priče vežu za njega, kao da je baš tamo gdje se stvara materija(l) za najbolje anegdote. Ako svaka i nije baš bila istinita — tim bolje. Uopće, umjetnost da se ni iz čega napravi priča, to je bilo ono zadivljujuće, pogotovo gdje takav dar nije bio usamljen u kulturi ionako prebogatoj kafanskim kozerima i umjetnicima “držanja banke”, kulturi u kojoj jednaku vrijednost imaju McLuhan i “rashlađeno belo”.
Biti moderni Beograđanin u vrijeme Tirketova “sentimentalnog odgoja” značilo je po definiciji biti fan američke kulture, što je predstavljalo prekid s prošlim naraštjem intelektualaca i pisaca čiji su kulturni izbori bili raspodijeljeni između franko-, germano- i (whisper it) — rusofilije.
Našao sam primjer koji ukratko pokazuje gotovo sve osobine njegova svjetonazora kao pisca. U nekom intervjuu novinar ga pita o uzorima, a Tirke će na to proračunano: “Momčilo Jojić”. Naravno, novinar i čitaoci se pitaju tko je to, taman dajući Tirketu šlagvort: “Upoznao sam ga u kafani Bled na Dorćolu i nisam znao da je novinar. Nama klincima je pričao kako je sa Džonom Vejnom pio viski. Mislili smo da je neki folirant, a onda smo nešto kasnije našli reportažu u kojoj je pisalo da je on stvarno u Americi sreo mladog gospodina Morisona, kako je inače bilo pravo ime Džona Vejna. Gospodin Jojić je poznavao i Volta Diznija i nagovorio ga da mu da prava za Politikin zabavnik, koji je jedan od naših ključnih listova. Kao neka vrsta mog gurua, pojavljuje se Dragan Marković, pisac Otpisanih, koji je i sam bio otpisan…”
Priča na priču, mit na mit, u koncentričnim krugovima — domaći, lokalni, beogradski, uz one američke. Kulturne reference u harmoniji — Disney i John Wayne, Politikin zabavnik i “Otpisani”, Beograd u New Yorku i New York u Beogradu…
Ili ova pak, gdje govori o svojoj ljubavi prema viskiju: “Ja sam bio u Nešvilu što je za moje sponzore u Americi bilo jako čudno. Za njih su to seljaci. Tamo sam upoznao jednog novinara. Zvao se Al Gor. U međuvremenu je malo napredovao u službi. Sada je američki potpredsednik. Pitao me je da li znam šta je Džek Denijels. ‘Da’, rekao sam. ‘To je vaš nacionalni heroj’. Onda je rekao: ‘Odnesite gospodinu karton pića u hotelsku sobu’.” Tirke i Al Gore piju burbon u Nashvilleu! Već za ovu priču ja bih mu poklonio još jedan karton Jack Danielsa.
- Đorđe Matić