Tenžera, Veselko

Najveći zagrebački, hrvatski i jedan od najvećih jugoslavenskih poslijeratnih publicista, Veselko Tenžera ostao je pojam eruditskog, strasnočitalačkog i beskrajno duhovitog novinskog pisanja. Bilo da se radilo o literarnim kritikama, filmu, televiziji, politici, lokalnim temama što ih je najviše objavljivao u “svom” Vjesniku i Startu, vodećem magazinu tog vremena, Tenžera je svojom lucidnom frazom bio svaki put tu da komentira i uvijek on the money, što bi rekli Ameri. Uspijevao je da bude kritičan, ali i da zabavi svoje rastuće čitateljstvo. Bio je majstor još u nečemu — donio je (vratio?) u Zagreb umjetnost “držanja banke”, dotad uglavnom rezerviranu za Bg kozerske krugove. Na javnom mjestu, u impromptu-retorskom nadahnuću ad lib pričao je spontano okupljenoj publici o bilo kojoj temi.

U tom je, kažu, Tenžera bio nenadmašan. Kasnije su ljudi namjerno dolazili da ga slušaju po kafićima — toj urbano-socijalističkoj verziji antičkog trga — kako, suptilno balansirajući na granici dopuštenog i trčeći sprint pred Članom 133, izvodi svoje retoričke vratolomije.

Pisao je o književnosti duhovitije, živčanije i mudrije nego devedesetdevet posto profi-književnih kritičara, pa je bilo logično da su ga oni mrzili zdušno, upravo kao i tumači raznih fenomena, kojima bi “skidao” teme. Njegove tv-kolumne bile su ne samo bolje od onih koje su pisali kolege, nego su, uz Mandićeve, postale kanon pisanja o televiziji kakvim se danas još uvijek “od Vardara do Triglava” razni služe.

Uopće, ono što se danas zaboravlja je da svaki put kada novinar-kolumnist u nekom tjedniku potegne za neuobičajenom frazom, kakvim neočekivanim spojem retorskih ili stilskih elemenata, šanse su da su one došle iz Tenžerine kuhinje i u tom je smislu njegovo pisanje daleko najutjecajnija škola publicistike od 1970ih naovamo. Svaki bolji hrvatski publicist, koji se uz visokoparni diskurs u svom stilu koristi i onim humornim i ironijskim, potomak je Matoševe i pogotovo Krležine škole. Tenžera je sasvim u toj tradiciji, ali s koncentracijom na fenomene svog, visokomodernog vremena — film, televiziju, pop-kulturu, nogomet, masmedije itd. — cijelo vrijeme usavršavajući taj stil i nadograđujući ga svojim, originalnim pismom.

Pročitao sam nedavno jedan njegov esej napisan prije više od dvadesetipet godina: radi se o uvodnom tekstu u Glavan-Vrdoljakovoj Ništa mudro, biografiji Bijelog dugmeta i za mene jednoj od formativnih knjiga. Pristupio sam mu sa zadrškom, pošto su ovih zadnjih deset i više godina imale za posljedicu i pravu epidemiju topljenja starih fascinacija i zastarjevanja nekad važnih autora. Ostao sam, naprotiv, upravo frapiran pameću, ali i više, dalekovidnošću Tenžerinom, što pokazuje da njegova pojava, za razliku od mnogih, nije bila uvjetovana jednim razdobljem i vremenom.

Nažalost, Veselko Tenžera, kao i mnogi veliki, otišao je prerano — umro je 1985. godine, ostavivši masu sjajnih tekstova, oglednu feljtonistiku, a tko zna što bi još bio napisao, pogotovo kako su se bližila “zanimljiva vremena”. Tenžera je ostavio i masu epigona, od kojih su neki kasnije neljudski i sitnodušno spekulirali o tome kako bi se pokojni Veselko bio “postavio” u odnosu na ono što je dolazilo. Njima samo fusnota — nama, pak, za budućnost — Tenžerini tekstovi i užitak čitanja. Ovo posljednje je ionako njega i nas najviše povezivalo.

  • Đorđe Matić