Sunce na prozorčiću

Naslov meni najdraže početnice, vjerojatno po nekoj od pjesama koje su se unutra nalazile. Bila je tanka, crvenih (dabome) tvrdih korica, sa nekom djevojčicom i velikim žutim Suncem. Samo jedne priče se odmah sjetim — ona famozna Laze Lazarevića “Prvi put s ocem na jutrenje”. Sjećate se sigurno, kakav Swan, kakvi bakrači, kakvi kolači — priznajte da dok ovo čitate osjetite onaj masnjikavi okus putra i rose u ustima. Jedino zbog te priče mi je bilo žao što ne volim putar ili što barem nisam odrastao na selu. Navodno su Amerikanci snimili film po toj priči.

Sada ću se iz ovog stanja preplavljenosti burnim osjećajčićima probati izvući pukim nabrajanjem lektire za đake prvake i ostale iz razredne nastave sredinom 1970ih: Ela Peroci — “Djeco laku noć” (napisala je i “Macu papučaricu”, evo baš sam neki dan ulovio kasetu, sa inače iritantnim Borisom Miholjevićem kao naratorom, neko staro izdanje uglavnom — i mogu vam reći da mi je dijete počelo slagati papuče i cipele — da ih maca ne odnese), Oton Župančić — “Ciciban”, Ratko Zvrko (ili je bio Grigor Vitez?) — “Grga Čvarak”… Bile su tu i tri knjige “Naš put”, pa onda ona super edicija “Dobra knjiga” — lektira za I, II, III, IV razred. Evo i citata (iz “Dobre knjige”, ‘Ništa neobično’, lektira za III razred, priredio Čedo Variola, priča “Prvi snijeg” Tone Seliškara): “Prvi snijeg. Taj naslov miriši na školsku zadaću, ali nije školska zadaća, već istinita priča o čobančiću Mati.” Nije li to slatko?

Još su tu bile sveske “O njima se priča”. “Oni” su, između ostalih, Lenjin i njegov mačak, “Crna braća” France Bevka (ali i dječak koji je obolio od dječje paralize i kasnije postao svjetski rekorder u trčanju na 100 metara), “Jedan dan sa dalekim drugom”, “Svijet pun snova”, “Mi smo takvi i gotovo” (čisti optimizam, umotan u dosta patetike i nešto inata)… Nemojte misliti da sam zaboravio na “Mačka Tošu”. O njegovu autoru Branku Ćopiću čitajte na drugom mjestu u ovoj knjizi.

E pa drugovi pioniri, Sunce samo što se nije pojavilo na mom prozoru, uskoro ću morati da se obrijem i odem na posao, a prije toga ću poljubiti svoju djevojčicu, nekako zabrinut i nesretan što ona neće ići u istu školu u koju smo mi išli, i što neće čitati sve one patetične, ali drage i poučne (s obvezatnim “naravoučenijem” na kraju), nego neke nove “istinite” priče.

Namjerno sam preskočio one fore o svinjskoj glavi, glavi šećera i drugim glavama. Nekako mi je previše glava bilo u pitanju, pa da ne kvarim. Evo vam radije jedna pionirska za kraj: “Kad povežeš maramu / ponosan bez kraja, / čuvaj čast svog odreda / i čast rodnog kraja.”

  • dr. Vatroslav Sekulić