Smogovci

Tinejdžerski klasik, sjajna knjiga, radnjom smještena u sredinu 1970ih. U tv-verziji (režija: Milivoj Puhlovski, scenarij: Hrvoje Hitrec; 1982), serija je kao nijedna uhvatila zeitgeist ranih zagrebačkih 1980ih. Neboderi, mlade obitelji, otkačeni tate i lijepe mame, pametna dobra djeca, problematične obitelji s ruba, iz starih zagrebačkih radničkih kvartova (“Naselak” usred novogradnje), tinejdžerski nemiri, ljubomore, slabosti — sve, sve (ali ona precizna topografija — Trg Maršala Tita, Trešnjevka, Kulušić u kojem su u posljednjoj epizodi oni što su pjevali to vrijeme i nas, Džonijeva Azra, svirali gorku ali kao ništa drugo radosnu “Marinu” (“dovoljno je da me vidi, da mi kaže — Miki, kako si…”) — sve je bilo kao naši životi preneseni na televiziju. Završni kadar na odjavnoj špici (uz muziku Nina Rote!) pokazivao je — metafora koju će Zagrepčani skužiti — da je glavni Trg bio onaj žrtava fašizma, a ne Republike. I to baš u posljednjoj epizodi prve serije! Vraga serije — cijele ere.

Već druga je bila mali shift — osnovnoškolci idu u srednju, i tu je topografija sve — Mazalo se upisuje u “primjenjenu”, naj-arty školu kod nas, doslovno i preneseno, a u Lapu svira Boa. “Dunja”, preslatka Ana-Marija Petričević, imala je tako tipično lice nježne i inteligentne zagrebačke tinejdžerice. To su, dakle, bile prve serije i to je trebalo gledati (dva puta po šest epizoda) jer su, kažem, fantastične, a ostalo treba zaboraviti. I autora i seriju i ono što je poslije došlo.

  • Đorđe Matić