Sivi dom

Serija Televizije Beograd po scenariju Gordana Mihića i u režiji Darka Bajića, prikazana u jesen 1985. Snimljena u popravnom domu za maloljetnike u Kruševcu, donijela je surove ali duboko humane portrete problematičnih mladih ljudi. Bajić i Mihić nisu se odnosili paternalistički prema likovima i od njih pravili “slučajeve” — umjesto da prave egzemplarnu dramu s podignutim prstom, udahnuli su im ljudskost i individualnost. Što je još uvijek moglo zakazati da nije bilo — mladih glumaca.

“Sivi dom” je na jednom mjestu okupio domaći brat pack: Branislav Lečić, Žarko Laušević, Nikola Kojo, Mirjana Joković, Zoran Cvijanović, Branko Vidaković, Dubravko Jovanović… Dedićevski rečeno — “kakvim su sjajem sjali ti mladi lavovi” (i lavice): Lečić sa svojom fizičkom glumom, cinični sadistički “Šojka” Zorana Cvijanovića, povrijeđeni Nikola Kojo, koji ovom ulogom prelazi iz teen komedija u ozbiljnu glumu, Branko Vidaković kao “Robija”…

Iznad svih istaknuo se jedan glumac — Žarko Laušević. U ionako bogatom ansambl piece-u, dotad široj publici nepoznati Laušević bio je za stepenicu iznad drugih, prvi među jednakima. Igrao je, metodski, licem, najtežu ulogu — “Šilju”, lik koji gotovo ne progovara. Karizmatični Laušević munjevito je postao zvijezda: išao sam u srednju školu u kojoj su prevladavale cure — sve do jedne su uzdisale za njim. U istoj zgradi bila je i 99% muška škola za “proizvodna zanimanja” — poslije nastave zaobilazili smo tamošnje momke što su brijali dio desne obrve, onako kako je Laušević nosio u seriji.

Ta uloga ostala je njegov tour de force, nije ništa posebno odglumio poslije, ali da je netko u onih par godina prije rata pitao cure moje generacije koji im se glumac najviše sviđa (“kao frajer”), najveći dio bi sigurno rekao ime ovog Cetinjanina. Pamtim kad u nekoj emisiji Televizije Beograd za tinejdžere, klinka voditeljica u prilogu o glumačkim školama kaže: “Ako hoćete da budete Miki Rurk, Kim Besindžer ili Žarko Laušević…”. Ovako, u jednoj rečenici.

Šilja je bio tragičan lik — uz internatski, pratimo i njegov život bivšeg “domca” koji se odlučio uklopiti u društvo. Odbjegli Crni, pokušavajući ga vratiti na stari put, vidi ovu determinaciju i u nemoći ga prebija, a Šilja se ne brani, odlučan u svom nenasilju. Kad, kasnije, nađe majku u modricama dobivenim od nasilnog očuha — slama se, nalazi očuha i masakrira ga batinama. “To, majstore!” vikali smo na televizor u pravednom bijesu. Kako se onda ciničnom doima sudbina kakva je u strašnom epilogu stigla Lauševića u životu nakon serije…

“Sivi dom” je dao pregršt citatnih mjesta i pokazao najbolje osobine raspojasane škole beogradske glume — treba biti takav glumac kao što je Bora Todorović da bi se onako odigrala rečenica koju izgovara njegov lik, alko-hohštaplerski otac Nikole Koje: “sine, moraš da mi daš pare, jer… ja ću da dignem ruku na sebe.” Glumci su patentirali čitavu seriju skidljivih manirizama: Lečićev Crni ispuštao je neki manični krik, Cvijanovićev Šojka završavao je svaku rečenicu hijenskim cerekom — “hhh…”, “Matić” je mucao…

Mnogih muzičkih tema iz serija sjetili smo se s nostalgijom tek mnogo kasnije — soundtrack “Sivog doma” pak, odmah se “primio”. Zbor dečki i cura u seriji zapjevao je pjesmu gotovo anonimne grupe Far: “sve što želim u ovom trenutku, idi, idi iz života moga…” (“Deco, što tako tužno?”, prekinuo ih je Bata Živojinović — upravitelj doma iz serije. Rečenicu smo uvijek citirali kad bi netko zapjevao ovu temu.). Jednostavna pjesma proširila se poput šumskog požara. Kičerska možda, ali je u njoj bilo prave tuge, one iz teka s prepisanim pjesmama kakve su imala djeca iz domova, “poezije” koju su čitala po surovim tv-dokumentarcima, podsjećajući mainstream društva na jedan svijet najčešće skriven. Pjesma je bila hit, spontani, pravi. Bio sam uvjeren da su je svi zaboravili. 17 godina poslije nailazim na stotine sajtova koji prodaju muzičke teme za mobilne telefone — “Sve što želim u ovom trenutku” je uvijek jedna od ponuđenih.

Situacija kod nas danas u kulturnom smislu može se usporediti s onom poslije kakve kataklizme — kad preživjeli izlaze iz skloništa i kopaju po blatu i pepelu da vide ako je išta ostalo. Za svaki kulturni pojam Jugoslavije, čovjek se mora upitati — kako se danas odnose prema njemu, je li zabranjen, prešućen, ili je pak, unatoč svemu, modificiran, preživio…

Mislio sam da je i ova serija također zaboravljena, da živi samo kroz kakvu rijetku reminiscenciju u razgovorima. Na internetu, međutim, svako malo naletim na ovakve rečenice: “kad su svi povjerovali da sivi dom ne može biti sivlji…” (BH Dani), “Osoblje OHR napušta sivi dom”, “U Vodušekovom sivom domu vladale su zle sile” (Međimurje), “U Bijeloj nije sivi dom; Prilikom posjete Dječjem domu Mladost” (Crna Gora), “Nećemo u Sivi Dom”, “Novosadsku školu Miloš Crnjanski zovu Sivi dom”, itd. Jedna rock-grupa (iz Širokog Brijega!) se tako zove, a posebno je zanimljiv slučaj referencijalne konfuzije kad je srbijanski ministar Batić u svom govoru nekoliko puta spomenuo “Sivi dom — Dostojevskog”…

Drugim riječima — pojam je ušao u novinarsku terminologiju i u jezik (i to — kao što se vidi — u svim republikama, što pokazuje i kako se jezik brani od cenzure), kao metafora svake turobne, dickensovske, državne institucije. That’s culture for you.

  • Đorđe Matić