Šerbedžija, Rade

RadeSerbedzija

Kad danas čujem da se za nekog u našem glumištu veli da je “zvijezda”, moram se nasmijati — odmah se sjetim Radeta Šerbedžije. Bez oklijevanja, Rade je bio apsolutni star — možda ne onako i na način kako su to bili Bata Živojinović ili Čkalja, ali u svijetu elitne, nepopulističke i obrazovane publike — nitko nije bio iznad njega. Nije bitno jesu li razlog tome bile (nesumnjivo velike) glumačke sposobnosti, image ili nešto drugo — po uvažavanosti i popularnosti 1970ih i 1980ih nije imao konkurenta.

O njemu se pričalo reverentnim tonovima, cure i žene su se palile, a brojni neprijatelji opanjkavali su ga po kavanskim kružocima, što je uvijek znak da je neko važan u pitanju. U tračanju su prednjačili njegovi kolege — sto puta sam čuo kako ga manje poznati glumci olajavaju otrovno i s guštom.

Njegove uloge nisu bile uloge, to su bili Trenuci. Mnogi su hodočastili vidjeti ga kao Leonea, Ivana Karamazova, Peer Gynta ili Hamleta. Imao je uvijek dobre fotke: po foajeima su visjele njegove dramatične crno-bijele fotografije, freeze frame-ovi s predstava na kojima je Rade uvijek u pokretu. Snimke uvijek mutne, u akciji, poručivale su da se tu događa neko uzvišeno ludilo i da je Šerbedžiji — u fraku, s lubanjom u ruci, s otvorenim ustima u nijemom kriku — “teško” u dramskom smislu i, posredno, da je u pitanju ozbiljan art. Fotke su samo podcrtavale njegov larger than life image. Snimao je i ploče koje su bile popularnije kod generacije prije nas, ali popularne svejedno. I važne očito: jedno slušanje njegove recitacije Dedićeve “Ne daj se Ines”, dovoljno je da se i “unazad” shvati da je to bio The record za erotsko zavođenje cijelih generacija.

U dugome kaputu, sa šeširom na glavi, cigaretom u ustima i zamišljenim “blagim” pogledom tipa “šlager-pevač”, Šerbedžija utjelovljuje image glumca-bohema. Ako se cura palila na Šerbedžiju to je značilo da je njen ukus rafiniran i da se s takvom “moglo i pričat”. Frend s beogradskog Voždovca veli mi da su takve koke tamo zvali “kultur-karačice”.

Smiješna u svemu bila je Radetova furka — tripao je da ima super glas i da odlično pjeva. Mi što smo odrasli slušajući zajebane rock i soul genije, umirali smo od smijeha (iako bez zlobe) kad bi mu na televiziji dali mikrofon, a on bi, na radost građanstva, poduhvatio neku romansu, šansonu ili međimursku pjesmu. K’o i svi glumci, on je glumio pjevanje, a kad bi katkad, na vrhuncu emocija, dramatski zatvorio oči pri falsetu — for us it was party time!

Intervjue je davao glasom dubokim od cigareta, kao da recitira neki od monologa pa se dobivao dojam da on samo tako i zna govoriti. Pubertetlijama koji bi se nasmijali svemu pod kapom božjom, nije više trebalo — uzeli bismo neku najbanalniju rečenicu i onda je izgovarali sporo, dramatski, sa gravitasom i pravilno naglašavajući, školskim štokavskim enuncirali: “mislim… da ću danas… umjesto Erotike čitati… samo Start.” Ili: “preferiram… gemište iznad… piva.” To se zvalo “pričat k’o Šerbedžija” i značilo je čitav jedan žanr za sebe.

Kad je na kraju sve otišlo u kurac, a Rade zapalio van da napravi svjetsku karijeru, njegovu prvu rečenicu u filmu — koji će od njega napraviti zvijezdu, ovaj put globalnu — doživjeli smo kao režiserovu lukavu i duhovitu posvetu ovom žanru: “Hard rain’s gonna fall.” U kinima Amsterdama, Londona, New Yorka i Sidneyja, nasmiješili smo se kad smo čuli ovaj opening line. Domaćima je to bila samo prva replika novog lika na platnu. Nama pak, ex-Jugoslavenima, otvorio se unatrag cijeli jedan nestali svijet.

  • Đorđe Matić