Rock

Rock je bio daleko najuspješnija i najorganiziranija domaća muzička novina. Ako je Džuboks značio probijanje leda u smislu stvaranja ozbiljnih i relevantnih rock-novina koje su poput NME-a stvarale, a ne samo pratile trendove, onda je Rock značio profesionalizaciju jednog takvog medija i njegovo komercijalno (p)ostvarenje. Na svom vrhuncu, negdje 1985., bio je ne samo glavni domaći rock-magazin nego i jedan od najprodavanijih europskih glazbenih časopisa. Naklada mu je u jednom trenutku bila više od 100.000 primjeraka.

Počevši kao dodatak Yu-strip magazinu s uskim dugačkim formatom, Rock se razvijao, mijenjajući formu (jedno vrijeme izlazi u tabloidnom formatu), do najvažnijeg mainstream muzičkog glasila, dakle časopisa koji je neka vrsta osi, čvrsto pozicioniranog u sredinu — u odnosu na “alternativno” i radikalno rock- pisanje, što su tada bile omladinske novine na čelu s Poletom — ali s mnogo različitih glasova unutar samog lista.

Većina novinara Džuboksa je po njegovu nestanku prešla u Rock, a usporedo se u njemu stvarala nova generacija novinara pa su nastale frakcije: autori su pisali s različitih pozicija, ali se časopis nikad nije pretvorio u bilten, fanzin ili slično mjesto za privatno prepucavanje. Među najpoznatijim novinarima i kritičarima bili su ex-džuboksovci Aleksandar Žikić, Dragan Kremer, Peca Popović (osnivač i prvi urednik Rocka i siva eminencija Bg rock‘n’ rolla — poslije je urednikovao Vladislav Bajac), Petar Janjatović, onda Vladimir Stakić, Ivan Ivačković, Dušan Vesić, diskofil i rock-erudit Branimir Lokner, a Dragan Todorović pisao je od mnogih rock‘n’rollera s literarnim ambicijama obljubljenu rubriku pod imenom “Pesme uz koje ne igram”. Iz Londona se javljao Saša Stojanović, koji je slao intervjue što ih je vodio sa svjetskim zvijezdama, uz fotografije Branislava “Briana” Rašića. Publiku naviklu na tekstove prenesene iz stranih novina, na neki dragi provincijalni način zbunjivala je činjenica da je ovaj mogao “lično” doći do Jaggera, Bowieja i sličnih, pa su česta bila pisma s pitanjem “jel vaš suradnik stvarno pričao s ovima ili…”.

Rubrike su bile uobičajene, po svjetskim standardima, za takvu vrstu časopisa — recenzije, veliki intervju, koncerti, kritike i slično, ali uvedeni su i vrlo važni novumi, kao na primjer kolumna u kojoj su novinari i muzičari pisali o bitnim albumima. U odnosu na impersonalnu kritiku što je dominirala 1980ih, ovu su kolumnu ljudi ispisivali ličnim stilom, često intimnim, a opet je stvar znala naprosto vrcati od ideja. To se odnosilo i na polemičke tekstove koji su problematizirali trenutak u kojem se neki band nalazio ili uopće, stanje rock-scene u zemlji. U tom smislu pamtim, kao primjer, spekulativne i svježe, svakako iznimne, tekstove novinara Dušana Vesića, mudra promišljanja Aleksandra Žikića, sumanuto otkačeni pamflet Petra Lukovića o novom heavy metalu itd., no daleko od toga da su to jedina imena i tekstovi koje vrijedi zapamtiti.

Jedan mini-fenomen unutar ove redakcije i ime koje se brzo nametnulo, bila je mlada novinarka Jadranka Janković — pratila je heavy metal i njegove podvrste: izletjela je u prvi plan što zbog žanra o kojem je pisala (tu je posvećenost fanova apsolutna), što zbog naročitog živopisnog stila (dotad nečuvena, izmišljena ili prava, bliskost s intervjuiranima — ispadalo je da su bandovi i Jadranka korak od vjenčanja ili dijeljenja zajedničke kuhinje), a ponešto i zbog toga što je žena. Rock-kritičarki bilo je vrlo malo, naime. Jankovićka je mnogima išla na živce ali heavy metal fanovi, koji tada nisu imali magazin, prepoznali su u njoj nešto — nekog tko se obraća samo njima. Ona je umjesto njih razgovarala i družila se s bandovima koje su obožavali, a do kojih sami nisu mogli doći. Radilo se i o presedanu unutar rock-kritike: Jankovićka je bez srama slavila jedan muzički žanr dotad uglavnom rezerviran za podsmijeh od strane najvećeg dijela kritike, u pravilu elitistički nastrojene. Beneficije njene pojave i pisanja različite su: mnogi su kupovali Rock samo zbog njenih tekstova, što je bilo dobro po same novine, ali važnije — fanovi ovog pravca, tradicionalno ne baš poznati po sklonosti pisanoj riječi, prvi su put s pažnjom čitali — štoviše — gutali njene tekstove. U konzekvenci, poznavao sam mnoge heavy metalce, od škole nadalje, koji su po prvi put u životu mogli reći da znaju ime nekog novinara, odnosno novinarke, in this case. Ako to nije kulturni proces par excellence

Kad smo kod spolova: iako je dakle rock-kritičarki bilo neznatno malo — s druge strane, dva glavna imena rock-fotografije bile su žene: prva — legendarna Goranka Matić, “Annie Leibowitz domaće rock-fotke”, a druga Zorica Bajin-Đukanović koja je, ako se ne varam, bila i urednik fotografije u listu. Rock je važio za “prijatelja zvijezda”, domaći rock-muzičari osjećali su se komotno sa suradnicima časopisa, te je najvažnije intervjue u svojoj karijeri ili u određenom važnom momentu karijere većina naših rock-zvijezda dala upravo ovom listu. Bilo je i crossover situacija, kad bi muzičari postajali kritičari i obrnuto — Dejan Cukić pisao je za Rock dok nije ostvario lukrativnu karijeru kao član Bajaginih Instruktora, a kritičar Aleksandar Žikić snimio je sa grupom S.T.R.A.H. jedan važan singl.

Osim logičnih izbora tema, Rock je promovirao ličnosti koje su na različite načine bile važne za rock‘n’roll, i u tom smislu jednostavno se ne može precijeniti formativna uloga tog lista: ne znam na koji bi način inače mnogi od nas, koji smo bili suštinski vezani za cijelu stvar, čuli za neke ljude da taj časopis nije o njima pisao i s njima radio intervjue — tako smo saznali tko je na primjer Branko Marušić-Čutura (pjevač, rock-pionir), čitali smo tekstove Dušana Prelevića o doživljajima iz doba dok je pjevao po inozemstvu i uživali u njegovim objašnjenjima zašto je Thomas Mann dosadan u odnosu na Charlesa Bukowskog; saznali tko je Štule, autentični domaći “rock-šofer” koji je u svom kombiju razvozio muzičare na svirke; tamo smo prvi put pročitali teoriju Stjepka Guta o podjeli “na muzičare i muzikante”, čuli doživljaje tipa pod nadimkom “Zubar” koji se brinuo o stranim rock-zvijezdama pri gostovanjima kod nas (zaradio nadimak kad je Tinu Turner zabolio zub, a ovaj tražio zubara po Beogradu); čitali intervjue s menadžerom Veliborom Džarovskim o muljanjima na estradi i mnoge druge važne stvari.

Zvjezdani trenutak ovog lista najvjerojatnije je bio onaj kad se cijeli svijet za tren, uz pomoć rock‘n’rolla, bio udružio uime humanosti — 1985. godine u doba dobrotvornog Band Aid projekta za Afriku. Kad su, najprije engleski i američki, muzičari snimili singlove za pomoć Etiopiji pogođenoj glađu, a ostale se zemlje ubrzo pridružile vlastitim projektima, Rock je također organizirao snimanje dobrotvornog singla u kojem je sudjelovala jugoslavenska rock-reprezentacija. Pjesma autora Aleksandra Sanje Ilića i Mladena Popovića zvala se “Za milion godina” i u svakom primjerku Rock-a od šestog mjeseca 1985. bila je po singl-ploča s tom pjesmom. Za vrijeme “Live Aid” koncerta u Londonu 13. 7. 1985., kad smo svijet i mi, kao nikad prije i nikad poslije, bili jedno makar na samo jedan dan, na ekranima Wembley stadiona grunuo je u direktnom prijenosu i videospot “Za milion godina”. We WERE the world…

Rock se lagano gasio, uz još jednu inkarnaciju pod ponižavajućim imenom Pop-rock, u doba kad je tama već počela pokrivati nebo, najprije iznad glavnoga grada, a onda i nad ostatkom naše zemlje.

  • Đorđe Matić