Ritmovi iz kafića

Varijacije: Što je to “kafić”, čega se treba sjećati? Ne znam! Onaj lokalčić samo sa šankom i dva-tri visoka stola za stajanje u “dubini” malene prostorije? Onaj lokal sav u smeđem ultrapasu u kojem se pio domaći brendi (Mirogojac, Marlon Brandy, Badel-Meinhoff…) s kiselom (Radenska, Jamnička), u koje su dolazili jutarnji pregalnici na prvi šljuk (horuk: dva-tri) prije posla? Onaj lokal sa šankom i nekim prostorom pred njime (opet sa dva-tri visoka stola), a onda postrance neko usko grlo (ali uvijek!) iz kojeg se ide u wc, kuhinju i salu u kojoj se jede? A iz kuhinje tuku ajnpreni, cušpajzi, vajn-gulaši, fileki, grah varivo, strahotan miris menze koji dugotrajno impregnira odjeću…? Oni lokali u kojima nije bilo ni pereca, ili oni u kojima je bilo i kolača?

Povijest: Prije nekog vremena pročitao sam jednog od novodobnih pravovjernika koji je tvrdio da su kafići socijalistička izmišljotina. Jebi ga sad! Tome je valjda seoska krčma ostala u idiličnom sjećanju ili je sam netom otvorio novodobni lokal opremljen mramorom i mesingom, pa se ovako podobno odmjerava s mračnom prošlošću.

Kafić je u davnini (početkom šezdesetih) išao s modernom arhitekturom od betona, aluminija i stakla, značio je grad, velegradsko, nešto što je odisalo duhom vreve i užurbanosti. Rođen je kao zamjena za kavanu, mjesto gdje će se na brzinu nešto popiti e da bi se moglo dalje (na posao?). Balkanski hedonizam istog je trena doveo do usporenja. Kafić je postao mjesto dugotrajnog stajanja.

Mislim da ne griješim, ali smatram da je prvi pravi kafić u Zagrebu bio glasoviti Majmunjak, kasnije zvan i DIK — Društvo iznemoglih kurčeva — koji je na samom početku Ilice bio glavno mjesto okupljanja (sve starijih) Zagrepčana. Najvjerojatnije je Hrvoje Hegedušić mislio upravo na taj kafić kad je pjevao o “tim starim dečkima iz kafića” što “umornim pogledom prolaznice broje…”. Kako je tek bila moderna “Splenda” (Splendid) na Zrinjevcu sa svojim homoseksualcima, frappéima od banana i koječime čega nije bilo po drugim lokalima…

Razlika: Popularna kavana Opera s druge strane Trga Maršala Tita (gleda li se od Kavkaza) bila je šezdesetih pomodarsko, reklo bi se šminkersko mjesto, i pravi je primjer ne-kafića (uostalom nikada se kafićem nije ni zvala). Podalje od ulice, staklena stijena nije komunicirala u oba smjera, unutra se sjedilo, a cijeli jedan unutarnji zid bio je u ogledalima što je stvaralo iluziju dubine unutarnjeg prostora. Svaki pravi šminker koji je držao do sebe zaklinjao se da je baš on bio tamo kad se jedan “ljakse zatrčal u ogledalo”. Baš kao što je svaki pravi zagrebački malograđanin morao izreći da je ta modernistička Željpohova zgrada, u kojoj je bila “Opera” — “šaka u oko!” jer narušava stilsko jedinstvo tog, ah, divnog trga…

Kava i junk-cuga: Dok su Amerikanci i Englezi izmišljali svoj junk food, u nas je izmišljena junk-cuga! Naši kafići pandan su njihovim lokalima za brzu prehranu, samo što je razlika u tome da se u restoran s junk food-om ulazi da se što brže nešto pojede pa se odlazi, a u kafić se ulazi da se što prije nešto popije, ali se ne izlazi majci tako brzo.

Zašto su se zvali kafićima? Od milja, vjerojatno (prema café) i eufemizma radi, pretpostavljam, jer — osobno sam u kafićima od svega popio najmanje kava (gotovo nikada), a vjerujem i većina drugih, premda je istina da je onaj prvi poziv za odlazak u kafić najčešće glasio: “Si za kavicu?”

Čuj, kavica! Ulazak, odlučan hod ka šanku, ali ipak u pravom trenutku netko rekne: “Čuj, zapravo… Bi ti nešto jače?”

Kava se u kafiću u pravilu pije onda kad nekoga uhvati piće, pa je važno nečime presjeći. Tu je espresso zbilja idealan. Osim što smo nekada znali konjake presjeći pivom (što se smatralo gablecom).

Definicija i život: Znam samo to da je kafić lokal koji ima dva bitna obilježja po kojima se razlikuje od svih kavana, bistroa, kafea… — stijene od stakla (poput izloga) i, osim šanka, stolovi za stajanje.

Prvi kafići imali su “obična”, dvosmjerno propusna stakla, pa se lijepo vidjelo i tko je unutra i tko je vani, pa je tako kafić bio dio ulice: sve je bilo nenametljivo javno. Danas je u odgovarajućim lokalima staklo polupropusno, s ulične se strane ne vide interijer i gosti. Javnost je išla dotle da se početkom sedamdesetih ulica jače nametnula kafiću — prvo Mali Kakvaz, pa Zvečka i Blato, osamdesetih Quasar i cijeli niz lokala na Opatovini, donedavno Dolac. Kao u kakvu mediteranskom gradu stajali smo pred kafićima, ponekad i bez ikakva konzumiranja (jer nije bilo love), ali tu se dolazilo jer si znao da će onaj koga tražiš također kad-tad naići. Pred tim zagrebačkim kafićima, na ulici, rodio se i živio je zagrebački novi val — tu su se skupljali stripaši, rockeri, glumci, ali i pisci! Manje se zna, ali zato: pročitajte prve knjige Pere Kvesića, prvu knjigu Davora Slamniga, “Zlatni šut” Gorana Bujića, “Nemoguću varijantu” Stanislava Habjana — sve dečki s poteza Mali Kavkaz-Zvečka-Blato, a i ja sam tamo popio dosta pića… Ljudi odatle stvorili su zagrebačku (uostalom i hrvatsku) urbanu književnost! A onda je došla “mlada demokracija” i policijom rastjerala mladež koja se okupljala pred kafićima na Opatovini i na Dolcu.

Kojom se to logikom kroz grad kretala migracija, kojim se ritmom stvarala matica koja je selila od kafića do kafića, a za njom išao roj ostalih? Jer, ruku na srce, sami ti kafići nisu bili bog zna što. To samo najednom bude, valjda… Ne znam!

Pića-moda-vrijeme: Ne znam ni to kako se i kojim povodom zbivalo, ali znam da smo jedno vrijeme svi pili gemište. Onda se jedno vrijeme pila loza. Onda se s loze prešlo što na travarice (Branko Maleš, na primjer), što na konjake (ja, na primjer), odnosno obojena pića — vecchie, stockove i slično. Sada svi pijemo pivo. Što to bude u vremenu, u zraku, što nam mijenja navike i unosi modu čak i u izbor pića? Koji je ritam tih promjena, to nikada nisam dokučio, ali sam bez pretjerana razmišljanja (čak i sada) puštao da me nosi nepoznata vibracija. U svojim njuejdžerskim raspoloženjima znao sam tvrditi da je pivo zračno piće, pravi prijelaz u novi (Vodenjakov) eon kada (Ribina) voda uzmiče pred zrakom, a u doba koje je ni voda (tekućina) ni zrak, odnosno jest i voda i zrak, najbolji se sklad nalazi upravo u pivu. Njamke, u redu, ali takve stvari nije moguće ni pobiti ni dokazati.

0,3 i 0,5: Dok smo pili žesticu, uvijek sam se čudio onima koji su naručivali 0,3! Nisam shvaćao logiku, a primijetio sam da nikada nije bilo nikakve uštede (a) i da smo se svejedno napijali (b). I s pivima je isto: 0,5 ili 0,3. Naročito me smeta što u većem broju lokala u središtu grada nema velikih piva — cijena je ista, a dva deci fali! Katkada su čak mala skuplja od velikih. U pravu je Mate Bašić — koji je tvrdio da nema velikih piva — samo mala i onâ… (tu bi napravio zgađen izraz…). Ne razumijem one koji, kad je već moguće birati, odabiru malo! A što je najgore, primijetio sam da pivo napija prema broju, a ne veličini boca. Pet malih pukne te isto kao pet velikih! Kako?!

Jednom sam se grdno zapio sa Željkom Malnarom, a on je, u trenutku kad sam ja otišao na zahod, naručio 8 duplih konjaka i nestao. Zašto je to napravio, nikada mi ni kasnije nije znao objasniti. I što da ja radim sa 8 duplih konjaka? Bilo je nemoguće vratiti jer nikako ne bih mogao dobiti (Malnarov) novac nazad, ali izveo sam odličnu konverziju (prema tečaju 1:1) konjaka u nešto piva i loza, a većinom vlahova/lavova/pelinkovaca (klijentela je bila takva) i izazvao simpatije među dragim dečkima iz kvarta oko Džamije (iliti Trga žrtava…)

Obred I: S izuzetkom Boška Petrovića koji je svojedobno naručivao odmah po dva gemišta, nikada nisam volio dvije stvari u kafićima — dupla pića i bahate platiše koji ti dok si na pola jedne ture već pod nos stavljaju drugu. Time se narušava onaj bitni ritam koji ti omogućuje da zadržiš mjeru i dugo piješ. Cijeli ritam obreda: netko odlazi na šank, naručuje, čeka dok pipničar/ka nalije, plaća, donosi više ili manje spretno čaše, čašice i boce (ponekad iz dva-tri puta), stavlja ih na stol i kad su svi kompletirani, počinje ispijanje. A onda sve opet, uz važnu upitnu rečenicu koja podrazumijeva potvrdan odgovor: “Može još jedna?”

Po mom iskustvu, najgore je vrijeme kad se prijeđe na užurbani ritam, a on je uvijek signaliziran presudnom rečenicom: “Ali samo još ovu, pa idemo…”

To nikada nije bila “samo još ova”, ali od tog trenutka počinju se ubrzano ispijati posljednje runde, a one naročito napijaju. Rekao bih, ne zato što se već popilo, nego zato što je nervozan ritam neprijatelj kvalitetnoga kafićkog cuganja.

Obred II: U ona neka druga vremena kada smo svi imali love, kad smo se svađali tko će platiti rundu ili čitav ceh, najgora je varijanta bila: ideš gradom i sretneš dvojicu. To je odmah značilo da se ide u prvi kafić i da obavezno padaju tri runde. Onda, naravno, netko zove još jednu. Uto se pojavljuje četvrti s pitanjem: “Dečki, kaj pijete?” I jebi ga… Živjeli smo sporije, bližnji su nas nekako bolje podnosili — ono: “Kaj, pa srel sam dečke, imali smo nekaj važno, kak ne kužiš…” Obaveze su čekale i sve se stizalo — socijalizam je bio društvo po mjeri alkića…

Nisam od onih koji rado mijenjaju lokal (a više mi se ni svijet ne mijenja) — gdje si počeo piti, tu i završi — iako sam i sam imao gotovo veličanstvenih obilazaka grada! Ali, neki su nestrpljivi na jednome mjestu — naprosto ne mogu popiti dva pića za istim šankom. Takvi obično i nisu dobro društvo. I kad uđeš s njima u neki kafić, počnu zujati okolo; takvi obično poznaju sve i svakoga, dođu k tebi za šank, trgnu gutljaj i nestaju uz “odmah dođem”. Tu se uvijek osjećam kao budala — neugodno mi je otići bez pozdrava s čovjekom s kojim sam došao, a glupo mi je piti sam. A kad ga na tren uhvatiš i veliš mu da ideš, on ti veli: “Čekaj, moram s tobom nekaj važno razgovarat… Samo da čovjeku nekaj velim pa dojdem…”

Gužva: Život kafića ima svoj poseban ritam koji je također nemoguće bilježiti. Pogledaš, a lokal krcat, šank potpuno zauzet, svoje piće naručuješ preko zbijenog troreda ljudi i služiš se mimikom i pokazivanjem odgovarajućeg broja prstiju, ili onim poznatim kružnim pokretom kažiprsta okrenutog prema dolje (što, dakako, znači: “Još jednom, isto”). Deset minuta kasnije — nema žive duše. Ali ne radi se o tome da je, recimo, vrijeme neke pauze ili da ljudi upravo idu s posla, ili učenici iz škole, pa su navratili na po piće… To se nikada ne zbiva u isto vrijeme — ako je danas gužva u tri i petnaest, to ne znači da će i sutra biti tako. Zašto?!

Štimung I: S posebnim sam mazohističkim užitkom po kafićima slušao ljude s uredskim humorom. To su oni vicmaheri iz firmi, koji su u svom elementu kad se skupina ljudi iz poduzeća nađe na piću-dva u kafiću: puni novih i starih viceva za svaku prigodu, a predstavljaju se kao ljudi od iskustva, svakoga iz društva nagovaraju na piće, naročito ženske: “Gospođa Blaženka, pa još jednu… Nemojte mi samo reć da zbog muža, kaj?”

“Joj, lako je meni za njega, on tak-i-tak više niš ne gleda okolo sebe… Neg deca…”

“Joj, gospođa Blaža, pa deca su vam, čujte, joj sad sam se setil: znate ono kad su bili Rus, Amerikanac i Bosanac i svaki je imal jedno dete? Ne znate taj? Joj, taj je jako lepi. Samo da naručim. Bute isto, ne? Osoblje!”

Ne znam zašto, ali takvi su uvijek tenori!

Štimung II: Pravi stanovnici kafića nisu bučni. Tko su pravi stanovnici kafića? Dečki iz kvarta. Oni su u kafiću šutljivi, svi znaju sve jedni o drugima, a za svoje piće uvijek imaju (odakle?; a ili ništa ne rade ili šljakaju za sitnu lovu…). I što je najvažnije: nikada nisu ksenofobni — nikada ne pokazuju nikakva osjećanja prema došljacima. Kao sjenke kliznu do šanka, pa s pićem u svoj kut — da ne smetaju drugim gostima, da ne smetaju osoblju.

Veterani katkad pomažu pri čišćenju stolova i za to dobivaju piće. Skoro svaki kafić ima jednog svog alkića-duha, pravog-pravcatog Castanedinog utvaru kojeg bi bilo nemoguće pratiti i saznati postoji li igdje izvan kafića.

Osim duhova u kafićima postoje dušice: srednjoškolke. Ah, kako se vidi da su im to prvi izlasci u kafić, u hedonizam! Kako samo ozbiljno razgovaraju uz kokakole i kavice, cigareta im još nije srasla s prstićima, afektiraju onim nježnim ručicama koje još nisu počele sjeckati luk i prati posuđe, neprekidno ponavljaju pokrete za koje misle da su cool. Misle da svi samo u njih gledaju. A dobro i misle (bar što se mene tiče!). Neke će od njih postati kraljice kafića.

Kraljica kafića: Prije nekog vremena svratio sam u jedan kafić u koji dugo nisam zalazio. Tamo je bila jedna žena koja se obradovala kad me vidjela:

“Pa niš vas nema kod nas. Je, čitam ja, čitam… A kak nam je tu bilo lepo. Ja sam se tu skor’ porodila. Ne znate to? Lepo sam prvo došla na gemišt, a onda smo odovud zvali hitnu da me voziju u Petrovu. Nego!”

Šank i stol: U kafiću se mora stajati. Šank i onaj visoki stol idealan su oslonac, naslon, stativ koji ti omogućuje da satima stojiš na jednom mjestu, što bi u svakoj drugoj prigodi bilo fizički i fizikalno nemoguće.

Figure: jedan lakat na šanku/stolu, piće u drugoj ruci; oba lakta na stolu, piće pred subjektom; jedan dlan ispružene ruke na šanku/stolu, druga ruka gestikulira (s pićem ili bez) — vrhunac raspoloženja. Žene se (bez obzira na visinu) obično samo naslanjaju na šank. Vrlo rijetka poza: obje ruke na šanku/stolu postavljene kao jastuk — subjekt je nepokretan, kraj njega nedopijeno piće.

Moguće je da se katakada za stolom i šankom nađu stolci, ali najčešće više smetaju negoli koriste. Kad ih nema, nitko ih se i ne sjeti. Paradoks kafića: stolci za šankom ne jamče dug ostanak gostiju!
Prvo sjedneš, onda se samo na njih naslanjaš, a onda ih ili odgurneš ili odeš.

Glavna mana: Zašto kafići nikada, ali nikada!, nisu imali onu štangu ispod šanka?

Igre: Fliper, pikado, automati, đapaneza, oklade. Uvijek u piće.

Za sladokusce: Moram se pohvaliti dvama pićima koja sam ako ne izmislio, ono barem imenovao — jedno je “pojačani gemišt”, odnosno gemišt u koji se ulije loza (jako udara!) i “asfalt” — konjak, pivo, kava! — mirno piće, koje se može normalnim ritmom piti do jutra, a može se s njime i finalizirati prije spavanja (toplo preporučujem svakome!). Do tog sam pića došao u suradnji sa znanošću. Jedna moja znanica, farmaceutkinja, tvrdi mi da piće koje nazivamo “beton” — pivo + konjak — dovodi do nekog kemijskog spoja koji je veoma nalik apaurinu, pa tako i djeluje — smirujuće, umrtvljujuće. Niti jedno od tih pića nikada nisam pio kući, samo u kafićima…

Literatura: Pokojni (avaj, žrtva rata) Milan Milišić jedini je (koliko ja znam) pisac koji je u jednom eseju opisao kafiće i istaknuo tko ili što je duša kafića — pipničar/ka! (iliti šanker/ ica, barmen/kaj sad? —ica?, dečko/komad iza šanka.) On/ona sa svojom kazetom koju munjevitim, neprimjetnim pokretom ruke i bez gledanja mijenja u kaziću. I to uvijek jednu te istu! Po cijeli dan! Njegov/njezin izbor/ukus /svjetonazor… Tip glazbe često određuje i tip uobičajene klijentele. Danas u velikoj većini lokala koje i dalje nazivaju kafićima trešti polunarodnjačka glazba ili se sluša kakav umjerenjački radio. “Vse manj je dobrih gostiln, vse manj je dobrih ljudi”, kako je pjevao jedan čovjek iz čuvenog ljubljanskog kafića Šumi. Gradska glazba sluša se “po doma”. Joj, kaj su nam napravili!…

Još davno Milišić je pisao da je video neprimjeren za kafić i da predstavlja njegovu smrt. Tv-zaslon zaokuplja pažnju, ne dopušta komunikaciju (kao ni doma). Najgluplji su lokali u kojima se pali televizor i dok traje Dnevnik! Jedino što ima smisla jest prijenos nogometne utakmice, osobito ako svi u lokalu navijaju za isti klub/repku — kafić ne podnosi antagonizme!

Ime: Kafić je kafić! Uvijek mi je bilo uvredljivo kad se govorilo birtija ili, tobože simpatično, birc (prema bircuz) — provincijalizmi naprosto ne idu uz tako urbanu instituciju. Antipatično mi je bilo i srednjoškolsko (uvijek samo žensko) “kaf”. Mislim da jedino pristaje, ali samo kao vrijednosna ocjena (najgore) kvalitete lokala — pajzl. Uza sve što ne znam, ne znam ni to zašto sam uvijek najviše volio pajzle.

Svršetak generacije, bok: “Ka’e, stari, nebuš nekaj popil?” Gledam čovjeka i ne prepoznajem ga.
“Kaj, ne sečaš se više stare škvadre?”, pita on.

Preda mnom čovjek sivo-sijed, neobrijan, nedostaje mu nekoliko prednjih zuba, pa šuška kad govori, ten mu kao čokolada; ruševina. I dalje ga ne prepoznajem.

“A kad smo u diskaču na Savi bili z Marinom i z njenom sestrom…?”

“Cajzi! Jebo ti bok, pa kaj odmah ne veliš neg me tu…? Pa di si ti, čovječe?”

“Pa tu sam, ne?”, pa se okreće ćelavom konobaru: “Rutavi, ovo ti je čovek…”, pa meni: “Kaj buš?”

”Kaj buš ti?”

“Ne ja sam prvi pozval.”

“Dobro, pivu.”

“Stari, daj nam dve pive, ovo ti je čovek kojeg znam…”, pa se okreće meni: “Kolko se mi dugo več znamo?”

“Jebiga, ka’a znam. Celi život.”

“Si čul”, veli konobaru, “celi život, jebo ti bok mater! Prava škvadra se nikad ne zaboravlja, ne?” Uzima čašu i nalijeva. “Jebo ti bok, kaj smo mi sve skup prošli… Bok.”, nazdravlja mi, ali odmah nastavlja: “Si čul da je Fofo riknul?”

“A u pičku materinu. Pa kad? Kak?”, zagrcnuo sam se i odložio čašu na šank.

“Kaj uopče pitaš? Ciroza, ne? Se sečaš kak smo se ti, on i ja onda našvasali?”, pa konobaru: “Stari, to se cugalooo, ma kaj ti, kurac, znaš kak se cugalo, ne znate vi dečki niš”, pa meni: “Kak smo se nažveglali. Ja se posle niš nis’ sečal”, pa konobaru: “Niš!”

  • Borivoj Radaković