 |
|
|
Mediji Polet Polet, tjedne novine SSOa Hrvatske, u pravom su smislu označile medijsku prekretnicu na jugoslavenskoj medijskoj sceni i pokazale da drukččije mišljenje uistinu može biti i medijski i svakako drukčije od izlizanih refrena dotadnjeg uglavnom partijskog i idelogiziranog tiska. Polet započinje izlaziri osamdesetih, a glavni mu je urednik tada bio Nino Pavić, današnji hrvatski medijski tajkun. No, prava prekretnica počinje tek dvije godine kasnije, kada na čelo lista dolazi Zoran Franičević, legenda hrvatskog autorskog novinarstva i najluđi mladi urednik te generacije. Polet pod njegovim vodstvom odbacuje sve okvire dotadašnjih omladinskih šablona o viziji lijepog i sretnog društva i postaje medijski undergorund novina koja se furala na sve što je različito od ideoloških referata. Polet u grafičkom smislu postaje nešto posve drugo no što je to do tada bilo viđeno, promora ne samo drugačije novinarstvo jednoumnog, već i novi val i nove bendove (azru, haustor, idole itd) u suradnji s Kulušićem i Lapom, novi kvadrat (strip) ima u njemu svoje prve objavljene radove, a i novi fotografski rakursi (Vesovići, Posavec i drugi) stavljaju novinsku fotografiju u nešto što nije samo privjesak teksta. Polet donosi brojna autorska novinarska imena (od kojih mnogi i dans pišu) i izdiže se u neslućenu medijsku atrakciju, sve dok Franičević ne bude smijenjen a novina polako zaštopana da bi se ponovo digla u drugoj polovini osamdesetih nakon što je odbačen pristiska CKa na novinare i uređivačku politiku. Zadnju glavni urednik Pleta bio je Ivan Buljan. Pod snažnim medijskim burama koje je proizveo Polet (ponekad je imao tiražu i do osadeset tisuća primjeraka po broju, što je mnogo), kreću i druge omladinske novine, šireći razinu mišljenja i govora u mnoge zatvorene i zapečačene prosotre. Tako se u Ljubljani izdiže Mladina sa temama oko ljudskih pravi i pitanja o JNA (Janša je tek kasnije smijenjen na omladinskom kongresu u Novom mjestu, ali politika Mladine je ostala uglavnom ista), u Beogradu se pojavljuje NON (nove omladinske novine) koje sjajno vodi Grujica Spasović (kasniji gl.ur. Duge a danas novina Danas), a u Sarajevu Naši dani, itd. Sve to pokazuje da medijske slobode nije moglo ništa držati pod prešom, i da je zauvijek trebalo obračunati s dogmom partijskih mudraca jednom prilikom dobačenoj mladima s pijedestala crvene tribine kako: previš slobode škodi! by Marijan Grakalić @ 2003-05-25 >>> dopiši... Ispravka - "Polet" nije zapoceo izlaziti 80-ih! Nisam siguran ali se dobro sjecam da sam ga poceo sakupljati vec 1978 godine---mislim da je poceo izlaziti sredinom 70-ih. by Boris @ 2003-05-31 Počeo je izlaziti 1976. by Lina @ 2004-11-24 Časopisa s imenom "Polet" sjećam se još iz kraja petdesetih, početka šestdesetih. Bio je to srednješkolski časopis za kulturu i umjetnost. U njemu svoje prve radove objavljivali mnogi još živi (ili već pokojni)pisci i likovnjaci današnje starije generacije: Bilopavlović, Zubac, Vitez ,Kožarić, Lolić by Zvonko @ 2004-12-02 kako se zvao čovjek koji se slikao gol za naslovnicu Poleta sedamdesetih ili osamdesetih? by dragana:) @ 2005-10-11 Zvao se Milan Šarović,tadašnji golman Zagreba.Neznam kada je to bilo,valjda neko zna.... by vreme sporta i razonode @ 2006-03-31 Zna li netko gdje se mogu naći skenirane naslovnice Poleta? by Bob @ 2007-03-03 Zna li neko gdje danas zivi i sta radi Zoran Franicevic? Koja mu je kontakt adresa? by Biserka Lovric (bisa.lovric@utoronto.ca) @ 2007-06-04 franičević ti je u Komiži-otok Vis by spličo @ 2007-06-20 Ovako, bilo je to davno, ali Polet, kao novine, je krenuo 1975/6 godine (izlazio je u ritmu školske godine). Prije toga, tokom 1960-tih pod tim imenom izlazio je časopis za kulturu koji s Poletom o kojem govorimo nema veze osim imena. Prvi urednik Poleta bio je Petar (Pero) Kvesić i za njegovog doba Polet je bio više-manje standardan list jedne republičke omladinske organizacije. Ono što se svakako izdvajalo izvan standarda jesu izvanredne reportaže Ratka Karabatkovića, koji je usput odgojio i cijelu generaciju mladih novinara koji su kasnije bili okosnica političkog dijela novine u Franičevićevo doba. U grafičkom smislu to je doba olovnog tiska i slabih tehnoloških mogućnosti, što znači, u sadržajnom smislu, doba ilustracije i stripa. Polet objavljuje najbolje radove Mirka Ilića i, kasnije, Novog kvadrata. Pero Kvesić je, koliko se sjećam, svoj posao glavnog urednika novina doživljavao više kao uhljebljenje korisno za njegovu književnu karijeru. Tko ima prilike neka nabavi i pročita njegovu prvu i najbolju knjigu "Uvod u Peru K.". Kasnije, Pero odlazi, čini mi se, u "Vjesnik" gdje kasnije ima prilično neslavnu karijeru sredinom osamdestih kao jedan od Šuvarevih jurišnika u priči oko "Bijele knjige", zajedno sa svojim tadašnjim kompićima po ideologiji - Ninom Pavićem, Denisom Kuljišem i Stipom Oreškovićem. Pero završava na kraju u "Erotici" i sličnim opskurnim izdanjima. U posljednje vrijeme nešto se čulo o njemu, ali ne mogu se sjetiti u kojem kontekstu. Nakon Perinog odlaska, negdje 1977, novine preuzima Nino Pavić, barem nominalno, iako je pravi spiritus movens zapravo bio Denis Kuljiš. U prvoj fazi, nastavlja se Kvesićeva koncepcija (sadržajno i grafički), da bi Kuljiš, takav kakav već jest, progurao ideju da se krene s novinama po uzoru na "Rolling Stones". 1978. Pavić i Kuljiš dovode Gorana Trbuljaka, tada još prilično nepoznatog konceptualnog umjetnika (a kasnije genijalnog filmskog snimatelja s nekoliko vrhunskih radova u hrvatskoj kinematografiji i na hrvatskoj TV). Koncepcija se potpuno preokreće i težište stavlja na, tada se to tako zvalo, "alternativnu kulturu mladih". Kuljiš odlazi u vojsku, a pojavljuje se nova generacija rock-kritike, posebno Sven Semenčić i Vladko Fras, koji uz pionirsko guranje u to doba sasvim opskurnih punk bandova, preuzimaju na sebe i promotrosku ulogu za mlade bandove koji se u to doba pojavljuju u Hrvatskoj i Sloveniji. Organizira se i prvi koncert Azre i legenda polako kreće. U grafičkom smislu, puca ljubav s Ilićem i Novim kvadratom, te Trbuljak, u novoj grafičkoj tehnici (offset tisak), kreće s agresivnim forsiranjem fotografije s tipičnim originalnim kadriranjem, bez naknadnih intervencija (s karakterističnim crnim rubom oko fotografije koji se naknadno stavljao čak i kad su originalne fotke bile bez ruba). Slavni su Poletovi fotografi iz toga doba: Andrija Zelmanović, braća Vesović, Ivan Posavec, Šime Strikoman, Fedor Vučemilović... Ilićeve stripove zamjenjuju uvoznim crnohumornom stripom kod čega se krade na sve strane (za autorska prava se tada stvarni nije marilo). Apsolutni favorit je Reiser, kojeg Trbuljak prevodi s francuskog svojim šlampavim rukopisom u zadnji čas, u tiskari. Ono što je najvažnije, tada počinje i prodaja u kolportaži, na ulici, te po prvi puta omladinski tisak ne samo da počinje bivati stvarno prodavan, već se i kontrola distribucijskih kanala od strane politike, na taj način, po prvi put, barem minimalno, gubi. Pavić odlazi nakon nekog nevažnog skandala i zajedno s Kuljišem prelazi u Vjesnik. Glavni urednik postaje (na kratko vrijeme, 2-3 mjeseca) Ratko Bošković (danas ekonomski kolumnist u Poslovnom dnevniku) koji ne ostaje zapamćen ni po čemu osim po krajnje bedastoj organizaciji "protesta" pred Big-Benom (tadašnji disko u Zagrebu) i temama tipa sukob šminkera i punkera ili tko ide u Saloon (isto disko,) a tko u Big-Ben, što ga na kraju košta i smjene. Franičević, koji je do tada nominalno bio urednik društva (politički, prednji dio novine), iako se na poslu i nije pojavljivao (deklarativno zbog neslaganja s Boškovićem, stvarno iz čiste lijenosti), u stvari dolazi na gotovo: U prednjem dijelu novina stasala je generacija klinaca od 17 do 21 godine koje je u Polet doveo još Ratko Karabatković, u drugom, kulturnom dijelu, klinci koje je inaugurirao Kuljiš. Prednji dio preuzima Siniša Pavlović, danas odvjetnik u Zagrebu, koji uvodi krajnje crnilo u novine kroz reportaže o stvarnom životu radnika, studenata, učenika... Sven Semenčić preuzima kulturu i pojačava dojam da se tamo negdje u UK i USA dešava pravi život. To je vrijeme kada kreće novi val u glazbi i Sven je taj koji je glavni promotor te nove, najbolje generacije u glazbi tadašnju Jugoslavije. Značajnu ulogu igra Predrag Figenwald, nominalno urednik pisama čitatelja (koje sam smišlja i na koje sam odgovara lucidno pogađajući stvarno bilo čitatelja). U pozadini, bitnu ulogu imaju Nenad Zakošek i Mirjana Kasapović, danas profesori na Fakultetu političkih znanosti, i Slaven Letica, kasniji Tuđmanov savjetnik i poznati politički konvertit. Ozbiljnost cijeloj stvari daju urednici deska Zlatko Klanac (danas urednik u Profilu, najjačoj nakladničkoj kući u RH) i Marjan Jurleka (trenutni direktor Večernjeg lista), te redaktor Mario Rebac (legenda) i lektorica Mirjana Vrabec-Roksandić. Motaju se tuda i Inoslav Bešker (dopisnik EPH-a iz Rima koji je u međuvrmenu uspio i diplomirati jedan od desetak fakulteta koje je studirao, pa čak i doktorirati), Petar Strpić (poznat kao Beškerova najbolja meta za gađanje pisaćom mašinom), Nenad Starc, ugledni ekonomist i niz drugih znanih i neznanih likova. U toj generaciji tiraža raste na cca 80.000 PRODANIH primjeraka (pretežno kolportaža i nešto plaćene pretplate) i novine su na rubu da postanu financijski nezavisne. Problemi s politikom koji dovode do pada redakcije nemaju veze sa Milanom Šarovićem (gol-man) kojeg je M. Vesović na prevaru snimio na bazenu širokutnim objektivom iako je taj broj službeno zabranjen radi pornografije (to je sud kasnije poništio) što je na noge diglo feminstkinje koje su, na čelu sa Slavenkom Drakulić, zapjenjeno objašnjavale da je golo muško tijelo isto što i golo žensko tijelo, vidite Start (i njegove stidljive duplerice dobavljene Sanader-vezom iz Austrije)... Prave probleme izaziva crnilo u novinama neposredno nakon Titove smrti. Naime, nakon 2-3 "umivena", "tugujuća" broja nakon Titove smrti, novine se vraćaju na staro - sveopće crnilo u prednjem dijelu, neka divlja zapadnjačka glazba nakon duplerice. Prvi znakovi oluje počinju kada redakcija (točnije sam Franičević, odlukom u posljednji čas u tiskari) objavljuje provokaciju povodom smrti Johna Lennona u vidu "crnog" broja, grafički identično kao kad je umro Tito. Naravno... Od Ivice Račana i Mirka Banjeglava, dvojice tada liberalnih članova CK SKH dolaze upozorenja da je MIlutin Baltić, sekretar CK SKH i tada najmoćniji čovjek u Hrvatskoj podivljao i da kraj nije daleko. To se nekako smiruje, ali već nakon nekoliko brojeva, u tzv. novogodišnjem broju, redakcija ponovno objavljuje dvije provokacije: na duplerici stare fotografije iz 1930-ih koje je donio Tom Gotovac, čuveni filmski i konceptualni umjetnik (i dobar kompić Gorana Trbuljaka) i koje je pratila fama da je na njima i Bela Krleža. Ne bi bilo problema da se ne radi o prizorima eksplicitnog lezbijskog seksa uz uporabu raznih pomagala. Dodatno, na naslovnoj strani, objavljen je portret anonimnog člana nekog banda iz Vojvodine. Problem je da je čovjek imao toliko velike i izbuljene oči da se na fotki gotovo ništa drugo nije ni vidjelo. Da stvar bude bolja pobrinuo se Trbuljak koji je bjeloočnice još dodatno istaknuo nekakvim bijelim korektorom tako da je čovjek izgledao zaista užasnuto. Rezultat je bila ekspresna smjena Franičevića (slanjem vojnog poziva pod hitno) uz Baltićevo urlanje da su te fotke na duplerici objavljene "da bi klinci mogli drkati". Službeno, radilo se o idejnom skretanju koje "sugerira da je naša omladina nakon Titove smrti zabrinuta za svoju budućnost" što su tadašnji ideolozi pročitali iz izbuljenih očiju na naslovnici. Franičević je završio u vojsci, a ostatku redakcije je ponuđeno da nastave raditi (nuđena su stalna radna mjesta, čak su se spominjali i neki stanovi), ali je velika većina jednostavno odbila i nestala sa scene. Nakon toga, politika je dovela iz Dubrovnika Mirjanu Rakelu, otužnu provincijsku urednicu u dopisništvu Radio-Zagreba i Polet je krenuo tamo od kud je i krenuo: U mali, dosadni bilten omladinske organizacije... by virtualid_MAKNI_@gmail.com @ 2008-06-19 9. srpnja 2008. godine Umro je Frane. Laka ti zemlja, prijatelju. by virtualid_MAKNI_@gmail.com @ 2008-07-09 danas je umro Zoran Franičević. laka mu zemljica... by lostways @ 2008-07-09 |