Radio 101

Kultni zagrebački radio. Puno ime Omladinski radio 101. Omladinski — jer je nastao pod okriljem SSOH ili tako nešto, a 101, jer mu je to bila prva radiofrekvencija. Nastao je iz privatne piratske inicijative Silvestra Vrbanca — Silvija, koji je kasnije postao i suvlasnikom zvanične firme. Čuo sam ga prvi puta dok sam bio u gostima stricu koji je stanovao u Sigetu (ja koji sam živio u petstotina metara udaljenom Sopotu nisam ga “lovio”). Tada se emitiralo iz zgrade SKUC-a na Savi. U početku je program bio zaista demokratski ustrojen, sjećam se baš te noći u Sigetu, slušatelji (dakle Siget, Trnsko, Savski gaj, Remetinec i Knežija) su sami sastavljali budući program. Tu njihovu demokratičnost sam bio shvatio doslovce pa sam se jednom čak muvao po onom njihovom potkrovlju u nadi da će u meni, četrnaestogodišnjem klincu, Boris Jagušt-Jagica prepoznati svog novog dj-a. Za “stojedinicu” se s pravom može reći da je odgojila mlade, pa i starije Zagrepčane.

Ja osobno najviše sam uživao u “Mamutima” (“povijesna” serija — Gaj Julije Cezar iz Savskog gaja, Inspektor “io sono inspetore” Vinko, Odisej, Telemah — tele je mahnulo repom dok ga je u staji pravio Odisej), a poslije i u “Blentonima”. Tu su nastupali širim masama tada manje poznati Davor Gobac (Klinska pomora, poslije Psihomodo pop), Zrinka Vrabec, ona jedna debela slatka darkerica Jadranka Krajina, Goran Pirš-Piro, sjajni Toni Marošević i mlogi drugi. Marošević je uređivao emisiju “Frigidna utičnica” o pederima, lezbama i svim mogućim “nastranostima”, a Sead Alić je imao slične emisije. Četvrtkom je išla “GostiOna” koju je vodila Zrinka Ogresta (tada cool). Nedjeljom je Vedran Mihletić (za kojeg sam u međuvremenu skužio da je jadnik, premda je sudjelovao kao režiser u onom simpatičnom pomodnom filmskom omnibusu Hamburg Altona), ili netko drugi, imao odličnu emisiju, između ostalog i o filmu. Poslije su došli neki čudaci, neka “Zločesta djeca” (Željko Pervan, Sandro Pocrnić, Vinko Grubišić, Zlatan Zuhrić, opet Pirš).

Ali najvažnija je bila mjuza. Dok je Silvije forsirao funky, a nešto kasnije i latino (do tada se u Zagrebu nije mogao čuti funk, najprogresivniji radio je bio Radio Velika Gorica, sa važnim Nevenom Kepeskim kao jednim od dj-a, Borom Kokanom i Cuculićem), glavni pravac svih ostalih dj-a bila je “alternativa”. Doduše to je značilo U2 (u nekim Zg kvartovima iznimno omiljen irski katolički band, najvjerojatnije zbog slova u nazivu, sumnjam da im je muzika ulazila u ote njiove kvadratičaste glavurdže) koji je pičio “Party Girl”, Simple Minds i Talking Heads. Za te grupe mogli ste prije Omladinskog čuti samo ako ste imali stariju braću i sestre u Berlinu (kao npr. Željka “Žikica” Božić iz mog razreda). Tako sam prešao sa italo-disca u ozbiljnije vode. “Don’t walk away in silence…”

Utorkom u 22 (baš kao na televiziji petkom) išla je najbolja emisija — prava alternativa, Van struje koju je uređivao i vodio dobroćudni, nježni profesor biologije Damir Tiljak, ponekad uz pomoć misterioznog (mislim, otkud on?) Zorana Abramovića, koji je imao prekrasni Bg-akcent. Tu je išlo sve od Residentsa, Hüsker Dü, preko Chrome i Killing Joke do Yello i Front 242 (a tek je 1985.). Nakon nekog vremena (kada je Tiljak otišao u vojsku) Van struje preuzeo je Siniša Švec. Bila je to legendarna oproštajna noć — Tiljak, Švec i Abramović puštali su četiri sata sve darkerske hitove koje sam tada i mogao zamisliti (Attrition, X-mal Deutschland, sve sa 4AD-a). Snimio sve. Ipak, Omladinski je bio otvoren za sve, pa je bilo čak i gay, canadian i italo-disca, subotom nakon top liste LP-a i Radio tuluma davala se emisija znakovita naziva “Boys Town Radio”. Što je bio “Radio tulum” pitate? Do tada učmale pospane subote, bile su zaista osvježene, tom emisijom koja je spajala komade sa dečkasima. Svi koji su imali praznu gajbu, kojima nije bilo “mame i tate” a nisu imali društvo, mogli su naći komade suprotnog, a ponekad i istog spola. A moglo se, naprosto, ostati sam kod kuće i slušati druge kako se zabavljaju. Zapravo, that’s what it was all about. Moglo se biti sam sa Radiom 101 i slušati ga 24 sata.

Top-lista petkom, uređivao ju je Ivan Baré, a točno u ponoć iz Londona javljao se Saša Stojanović (glavom i bradom “Punkerton” iz Džuboksa) s najnovijim važnim vijestima iz prijestolnice. Imali su i nagradne igre. Stalno sam dobivao, jebote — imam špurijus da sam jedino ja slao sve te dopisnice.

Nedjeljom ujutro bilo je ponešto i za “starije” — Ljudevit Grgurić-Grga, umilnoga glasa, vodio je “Retrovizor”. Radnim danom, od 14-16, išao je “One-man music show” — dakle, jedan je čovjek (bilo je i žena) uređivao, vodio i puštao glazbu.

Najpoznatiji glas bila je zanosna (jedino sam za nju znao kako izgleda) crnka niskog rasta (“BIGZ”) iz “jezične” — Marita Perčin. Među muškim glasovima dominaciju je polako preuzimao Siniša Švec, koji je jednog dana, valjda na zahtjev slušateljstva, preuzeo i većinu dana u tjednu, vodeći emisije u terminu od 14-16. Taj simpatični neobrijani medo (zbog stasa i prehrambenih navika, I guess, poslije su ga prozvali “Njami”) moćnog glasa, bio je iz Sopota, kao i ja, što me ispunjavalo neopisivom radošću — moj profesor je iz mog kvarta. Sjećam se da sam od njega prvi put čuo izraz brijanje: “A sada za brijače s Jabukovca — The Cramps”.

Unijeli su pregršt novoga na “radiotalase” Zagreba. Zapravo, oni su 1985. dofurali 1980e u Zagreb. Imali su slobodan stil vođenja emisija, vrlo često spominjali su tehničku ekipu, koja je ponekad i sama vodila program. Najvažnije od svega — dopustili su totalni kontakt između slušaoca i programa. U početku nisu čak imali ni ono kašnjenje od 6-7 sekundi, tzv. delay. Mogao si nazvati i (ako uspiješ dobiti liniju) reći što god hoćeš. Reklame su bile genijalne. Prave umjetničke kreacije. Zbogom suhoparnosti u eteru. Ta je riječ upravo zbog njih ušla u upotrebu, kao i puno drugih anglosaksonskih izraza. Oni su zapravo jako puno koristili hrvatsko-srpske izraze, a pričali engleski. Negdje oko Univerzijade preselili su se u prostorije Omladinskoga kulturnog centra, što je bila samo “točka na i” u stvaranju kultnog okupljališta Zg-mladeži.

Kako idem prema kraju ovog nabrajačkog tekstića, sve me nekako kopka da počnem o manama — u početku gotovo da ih nije bilo, koga je bolio kurac, kad je sve išlo uživo. Pred kraj 1980ih, postaju malčice dosadni, bar u jednom — svi su počeli imavati sličnu boju glasa. Desetak Mariti i desetak Siniša. Polako sam počeo kužiti da su prestajali biti omladinski i postajali sve više (malo)građanski radio. Bojim se da su to bili od samog početka, samo ja to od sreće nisam kužio. Ljudi su polako počeli odlaziti sa radija, izbacili su prefiks “omladinski”, promijenili frekvenciju, bili su neki izbori… Radio 101 ne slušam od 1990.

  • dr. Vatroslav Sekulić