Petrović, Dražen

Ilustracija: Dragan Mileusnić

Ilustracija: Dragan Mileusnić

Roditelji su mi kad sam bio mali pričali o najboljem jugoslavenskom košarkašu Radivoju Koraću — popularnom “Žućku”, o njegovoj igri i tragičnoj sudbini. Tada sam bio jako nesretan jer sam prekasno rođen. Srećom, u vrijeme mog odrastanja igrao je jedan, kako pričaju, još veći košarkaški superheroj. Dragi Dražen.

Sušta suprotnost starijeg brata, do pred sam kraj života bio je posvećen isključivo sportu, tj. košarci. Odrastajući uz Aleksandra, poznatog košarkaša, počeo je trenirati vrlo rano — s osam godina. To je ono doba dok djeca još uvijek rastu, pa ne znate da li trenirate budućeg beka, krilo ili centar. Dražen je narastao do 197 centimetara, a ostao je bek — tada se polako već pomicala donja granica visine košarkaša. Npr., jedan od najboljih evropskih bekova koji je igrao do 1976. Josip Giuseppe Pino Đerđa (kol’ko imena — kao da je Brazilac!) bio je visok “samo” 180 cm. Nakon Dražena košarkaši su, kao i naša košarka, rasli i rasli.

Nazad na Draženove početke. Imao je nevjerojatnu sreću da osim prirodnog talenta (on je, kao i većina yu-košarkaša, podrijetlom iz istočne Hercegovine, dakle kombinacija mora i kamena, “geni kameni” — valjda još od doba “kamena sa ramena” funkcionira to arhetipsko snalaženje s loptastim oblicima) i upravo vojnički stroge samokontrole i treniranja (otac “Jole” bio je šef šibenskog SUP-a), već u početku svoje karijere naleti na legendarnog Moku Slavnića, koji je tada, pred kraj karijere, bio trener-igrač KK Šibenke. Igrački najpametniji, najlucidniji košarkaš Jugoslavije, najbolji naš plejmejker svih vremena odmah je prepoznao koga ima na klupi i šesnaestogodišnjeg klinca ekspresno pretvorio u standardnog prvotimca. Vjerojatno je Dražen od njega dobio nešto igračke drskosti (u onom pozitivnom sportskom smislu, nema predaje, borba do zadnje kapi — znoja) i nepobjedivosti.

Nitko prije Dražena nije s tolikom lakoćom baratao loptom, poigravao se protivnicima. Ono što je do tada bila rijetka atrakcija — vođenje lopte kroz noge ili iza leđa, Draženu je bio normalan stil igre. Pleo je svoju mrežu u krug, ulazio s desne i lijeve strane, ubacivao od table, “suze” iz svih pozicija, s kruške, sa strane. U neku ruku bio je nasljednik Radivoja Koraća i Dražena Dalipagića — jugoslavenska košarka opet je imala igrača koji svakoj, ali baš svakoj ekipi može zabiti 30, 50 pa čak i 100 koševa. Na jednoj utakmici je u stilu Radivoja Koraća ubacio 112 koševa, doduše juniorskoj ekipi Smelt Olimpije.

Bio je nezaustavljiv. Mogao je igrati sam protiv svih. Vidjelo se to još u Šibenki. Sjećate li se poznate utakmice finala play-offa kada je sam nadoknadio Bosninih 20-tak razlike (to je ona utakmica u kojoj je kontroverzni sudac Ilija Matijević dosudio po mnogima nepostojeći prekršaj na Draženu u posljednjoj sekundi). Mirko Novosel znajući da nema šanse protiv ekipe u kojoj igra Dražen, doveo ga je u Cibonu u lipnju 1984. i od tada Cibona postaje gotovo nepobjediva. Dva brata Petrović, uz pomoć fantastičnog Danka Cvjetičanina razvaljivali su protivnike, posebno šutom iz daljine veće od 6,25. Gubili su od Cibone (a zapravo od Dražena, koji je nesmiljeno “trpao” 40+ bilo kome) Real, Limoges, Simac, Sabonisov Žalgiris… Tu su seriju u stanju bili prekinuti samo jednom, tada jaki Zadar (Petar Popović, Pahlić, Šarlija, Vranković, Obad…) i ne tako dobra Crvena zvezda. Beogradski je klub, naime, uvijek imao dobre trenere, nešto lošije pojedince u odnosu na Cibonu, ali jak momčadski duh. A bili su skloni svakojakim smicalicama. Pričalo se tako da je sam Zoran Slavnić, proračunavši luk Draženovih lopti dok ovaj šutira iza linije 6,25, naredio da se za nekoliko točno izračunatih milimetara smanje promjeri mrežica. U košarci je, naime, dan raspon, a ne točna širina mrežice, a ovaj se genijalac toga sjetio. Na toj je utakmici nekoliko (više od 5 čini mi se) Draženovih i Acinih trica “iscurilo” nazad van i Crvena zvezda je dobila. Uvijek bi bljesnuo neki drugi zvezdaš i to baš protiv Cibone, nekad je to bio tragični (znate za tužnu priču o doživotnoj nepokretnosti) guzonja i “teški bek” Slobodan Janković, nekad niski centar Predrag Bogosavljev… Jednom je Slavnić u finalu play off-a u Zagrebu po prvi put, kao iznenađenje uveo u igru do tada neprijavljenog igrača, koji čitavu sezonu nije bio među prvom dvanaestoricom — stanovitog Branislava Prelevića, zdepastog beka, kojem se cijela Zg dvorana smijala. Čovjek je utrpao 36 koševa i Zvezda je pobijedila. Unatoč Draženu. Glavna greška Ciboninih, a poslije i svih ostalih hrvatskih trenera bila je — pustiti Dražena da igra kako hoće. Mogao je on sam pobijediti svakoga, ali ne uvijek — košarka je ipak kolektivni sport i ako se ostatak ekipe ne razigra, a Draženu se nešto dogodi — sve je propalo. To je čini mi se prvi shvatio mastermind novije yu-košarke Dušan Duda Ivković, koji je odlučio podrediti pojedinca kolektivu. I dobio je Dražena kakva do tada nismo vidjeli, Dražena kojemu je od koša veća atrakcija bila asistencija, dobar potez, lopta kroz noge i iza leđa. Razigravao je Rađu, a naročito Divca kao od šale. Ogledni primjer je finalna utakmica Evropskog prvenstva u Zagrebu, 1989. kada smo rasturili Grčku. Dražen je zaista igrao za momčad i uživao u tome. U to doba već je igrao za madridski kraljevski klub u koji je bio stigao pod (i dandanas) čudnim okolnostima. Gdje su nestali novci, malo tko se usudio pitati.

U NBA ligu otišao je početkom lipnja 1989. zajedno s kompletnom prvom petorkom reprezentacije. Sjećam se, išao sam na prijemni ispit za studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Klinci oko mene listali su panično Zvonarevića i neke ogromne ruske psihologijske enciklopedije, a ja sam tužno buljio u svježe jutarnje izdanje Sportskih novosti. “Dražen (Portland), Divac (L.A. Lakers), Rađa, Đorđević (oba Boston Celtics) i Paspalj (San Antonio Spurs) u NBA”. To je kraj naše košarke, mislio sam tada. Zapravo nije bilo tako. Bio je to početak novog procvata američke profesionalne košarke (što se vidjelo tek desetak godina poslije), a naš kraj počeo se nazirati tek kad je 1991. Zdovc otišao sa Svjetskog prvenstva jer ga je tako instruirala slovenska vlada. Ljudi s nekim drugim, novim zastavama počeli su ulaziti u teren i grliti samo neke od igrača. Zbunjenom poštenjačini Divcu ništa nije bilo jasno.

Rastanak je bio bolan za sve, pa sigurno i za “kapitena” Dražena. Bilo je krasno gledati ga kako zapovijeda najboljim svjetskim košarkaškim timom tog doba. Izvan terena taj iznenada izrasli, gotovo hipertrofirani, pomalo nježni, dragi dječak (on je bio upravo to — stvarno su mu dobro ime odabrali roditelji) koji nije igrao, nego se igrao košarke, bio je pravi vođa ekipe. Sjećam se kako je nakon osvojenog Prvenstva Evrope 1989. u tv-studiju zabavljao prisutne, glumeći reportera, s mikrofonom koji je bio oteo Draganu Nikitoviću. Tek tada sam se uvjerio da, premda je na terenu izgledao sramežljivo, on to uopće nije bio. Pričali su mi (jer nisam tada više bio ovdje) da je bio posramljen ili bolje rečeno šokiran, zbunjen i posramljen samo kada su ga na nekoj lokalnoj zagrebačkoj televiziji 1991. neumjesni imbecilni gledatelji upitali što je po nacionalnosti. Dražen se samo zarumenio i kiselo nasmijao. Horror je počeo. Poslije je srećom igrao u NBA, a oca su mu nekako prestali spominjati. U NBA ligi imao je nesreću naletiti na vrhunac karijere Clidea Drexlera i nepovjerenje trenera, tako da je te prve dvije sezone uglavnom odsjedio na klupi. Za tako nešto npr. Žarko Paspalj, košarkaška boemčina koja puši i pije s navijačima (nekakav nasljednik tužnog Mirze Delibašića, moglo bi se reći), recimo nije imao živce i vratio se u Evropu. Vječiti fighter Dražen čekao je svoju priliku i dočekao je u New Jerseyju, gdje je postao vođa mlade ekipe, prvi bek. Malo se bio zbildao, šišao se na kratko, rasturao u obrani, kao nikad do tada, i uz ipak lošiji šut nego u Evropi bio najbolji tricaš sezone. Nikakav Pipen ili Jordan nisu ga mogli čuvati. Postao je legendarni Petro. Svi su znali za njega, tako da se ono malo Amerikanaca koji su pratili Olimpijadu u Barceloni 1992. nije začudilo što Petro igra u finalu protiv Dream Teama. I tu je negdje brzo bio kraj. Sljedeće, valjda po sve Petroviće, kobne godine (tada se utopio i legendarni skijaš Rok Petrovič). Nastradao je u bizarnoj saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj dok je vozio djevojku.

Danas su u Zagrebu poslije Dražena ostali — njegovi roditelji, Cibonina dvorana koja nosi njegovo ime, nadgrobni spomenik koji je sve ove godine jednako posjećivan i hodočašćen iz svih krajeva bivše zemlje, te njegov kafić znakovita imena — po gazdi — Amadeus. I ništa više. Nedavno je primljen u američki Hall of fame, ali to nije dovoljno. Doma je zaslužio biti puno više slavljen i hvaljen nego što jest. Zašto nije tako, nikome nije jasno.

Na kraju bih htio napomenuti da je zaista bio pravi sportaš. Nikakve loše priče nisu se vezivale uz njega. Nije pušio, nije se opijao, uglavnom je samo trenirao. Jedina priča, a i ta je lijepa, je ona o njemu i Sanji Doležal, kao zagrebačkim Ken & Barbie, za koju nikada nisam utvrdio da li je uopće istinita. Kada nije bilo treninga (a treniralo se dva puta dnevno), Dražen je imao svoj šuterski trening.

Nikada nije ismijavao protivnike, iako ih je na razne načine uspijevao učiniti smiješnima u pokušajima da ga zaustave; poniženje protivnika nikada mu nije bilo cilj. Ponekad, pogotovo na početku karijere znao je fingirati da je fauliran (on je uveo i zajedno s bratom Acom do savršenstva doveo poznato pravovremeno ulaženje u putanju protivnika koji vodi loptu i teatralno bacanje na leđa), ali sve u granicama dopuštenog i sportskog. Nije mario za provokacije protivničkih navijača (totalno ludi Zvezdini navijači u Beogradu su, ni krivog ni dužnog, poznatog majmuna Samija odjenuli u Ciboninu desetku i nabacivali se s njim kroz gledalište uz zborno pjevanje “Vratite nam Dražena! Vratite nam Dražena!”). Dražen je uglavnom odgovarao dobrom igrom i ponekad tek stisnutom pesnicom uzdignutom prema publici. Aco je naravno izvodio svakakve pizdarije, od legendarnih “aviona” pa do grubih i nesportskih provokacija. Dražen ne. On je bio pravi sportaš i olimpijac (možda baš onako kako Duci Simonović zamišlja pravog sportaša), onako kako su nas nekad učili da treba. I uvijek nasmijan. Amadeus, Amadeus.

  • dr. Vatroslav Sekulić