Percl, Ivica

Prvi domaći protest singer. 1960ih, taman u vrijeme kad su vani Dylan, Donovan, Pete Seeger, Joan Baez i drugi pjevali protiv rata u Vijetnamu, zagrebački kantautor Ivica Percl isto je radio ovdje. Naoružan akustarom i usnjakom Percl je, nakon par godina bavljenja rock‘n’rollom (u bandu Kristali, skupa s Nenom Neugebauerom), krenuo u akustičnu šansonu s tekstovima antiratnog sadržaja i bio pionir jednog, kasnije u nas prebogatog žanra.

1968. (baš te!), Percl snima pjesmu “Stari Pjer” Đorđa Novkovića, koja će mu donijeti slavu i ostati njegov zaštitni znak. Pravo čudo je i sumnjam da je itko, uključujući samog Percla, mogao znati da će mala, skromna pjesma sa skoro iritantno zaraznim valc-refrenom (“I svira sad / i svira još / taj stari Pjer / za jedan groš”) i naivnim, faux egzistencijalističkim tekstom (“i pita se da li je i čitav svijet ovako sam…”) odjeknuti tako jako.

A pogotovo da će otići onako daleko, izvan granica zemlje, i postati ni manje ni više nego naša internacionalno najuspješnija pjesma. Nana Mouskouri čula ju je i snimila prije svih na francuskom kao “Dans le soleil, dans le vent”. Pjevali su je Mireille Matthieu, Tereza, postoje verzije na engleskom, japanskom, kineskom i mnoge druge.

Nažalost, svojim kasnijim angažmanom Percl je pokazao da nije ništa naučio iz svojih antiratnih stihova niti iz žanra kojem je pripadao. Ili, što je još tragičnije, možda je i mislio da ono što je pjevao nekad i ono što radi sad — ne stoji u opreci. Ako je tako — nije mogao biti više u krivu.

Valjda otud, kad ponekad čujem njegov cirkularni refren, pada mi na pamet jedan drugi refren iz tog doba, iz kojeg đavolski provijava pravo značenje iza “Pjera” i koji ga stavlja na njegovo mjesto: “Trla baba lan / da joj prođe dan…”

  • Đorđe Matić