Pajkić, Nebojša

Filmolog, filmski scenarist, dramaturg i prosvjetni radnik — profesor dramaturgije na FDU. Gospodin Amerikanac (da ne kažem baš Bosanac — to bi ga dotuklo) u Beogradu. Rođen 25. 11. 1951. u Visokom.

Po vlastitom priznanju matoševac, ljubitelj hrvatske moderne, htio je 1971. doći u Zagreb, ali kako u to vrijeme na Akademiji dramskih umjetnosti nije bilo dramaturgije, odlučio se za Beograd (tko zna možda bi se proslavio i u Zagrebu, npr. snimajući dokumentarce o Budiši? Bizaran tip taj Pajkić). I nije pogriješio. Premda će on zasigurno tvrditi suprotno, ama baš ništa tako zanimljivo nije se odigravalo u Zagrebu 1980ih kao što je bio beogradski novi val, kojeg je Pajkić odlično ovjekovječio u scenarijima za kultni Dečko koji obećava redatelja Miše Radivojevića i Šijanov Davitelj protiv davitelja. Ili sam možda u krivu? Odrali bi me sada Beograđani koji naprosto obožavaju Zg 1980ih. U Zagrebu su tada svirali legendarni Haustori, popularni Film, snimljena je ploča “Heroj ulice”… Izlazilo se u Zvečku, Blato i Kavkaz, muvali su se tuda Rade Šerbedžija, Mira Furlan, Pezo i Gajić, Piko Stančić, pa čak i Miroslav Lazanski. Nedostajali su samo ljudi koji će to isfurati, zabilježiti, dati cijeloj toj priči naknadni, pa makar i krivi smisao. Zagreb nikada nije imao ni Goranku Matić niti Nebojšu Pajkića, a bogami, bila bi mu (Zagrebu) i Isidora Bjelica dobrodošla.

Nekako sam uvjeren da su sve one slike žurki u dedinjskim stanovima zarobljene u “mom sećanju” upravo zahvaljujući Nebojši Pajkiću: svi kao našminkani klonovi Klausa Nomija sjede po kutovima soba (mora da su to bili Vlada Arsenijević i njegovi prijatelji, onako fascinirani Nijemcima, punkom i elektronikom); u nekoj trećoj sobi sami sviraju Dečaci, tj. Idoli; ujutro se glavni junak budi s nepoznatom petnaestogodišnjom crnkom (npr. poput male Katarine Žutić u “Pump Up The Volume”, tj. Crnom Bombarderu) kojoj ne zna ime… Ni dandanas ne znam da li je sve to bio san, film ili se sve tako i odigravalo.

NP pisao je za Džuboks, Intervju, Film, Ekran, Sineast, Filmograf… Napisao je scenarije za desetak filmova — Pismo-glava film Mustafe Bate Čengića, Una (po romanu Mome Kapora u kojem se pojavljuju autor, niže prizvani šibensko-kninski psihijatar, Arsen Dedić i UDBA) Miše Radivojevića, Remington Damjana Kozolea. Doduše tu je i Šest dana juna Dinka Tucakovića, film sa odličnim soundtrack-om Vlade Divljana (npr. “Ona zna”), ali koliko se sjećam bio je to jedan latentno nacionalistički, dosadni, učmali, ustajali film. Ili je tema o bosanskoj kasabi bila takva. Sada bih mogao citirati gospodina Pajkića, kako citira Tina Ujevića i njegovu misao o patriotizmu i nacionalizmu. Kažem vam, čovjek je zaljubljen u Zagreb, ali eto, Zagreb nije imao sreće.

Sklonost ka bizarnom pokazao je i onda, kada je (nakon braka sa Gorankom Matić, zbog koje smo i mi mlađi, naknadno, kroz njene fotke, onako plastično sudjelovali u beogradskom novom valu) oženio svoju studenticu, notornu Isidoru Bjelicu. Poslije je NP sudjelovao u raznim projektima á la Laibach, kao npr. pokušaj stvaranja “srpske” mode (zajedno sa Simonidom Stanković — kćerkom Milića od Mačve) ili izdavanje časopisa Naše ideje. Ili slatka parodija na masonske i para-masonske igrarije (“Protokoli sionskih mudraca”, sa testovima).

Čuo sam da mu je stan prepun “predmeta”, svega, najrazličitijih pizdarija, što mi se sviđa, jer znači da je NP (niti slučajno zamjeniti sa Nenad Polimac, s kojim je doduše NP povremeno i surađivao, npr. na monografiji o Branku Baueru ili u zajedničkom pljuvanju Okupacije u 26 slika) sakupljač i “hrčak” kao i ja. Da je pokojni Jovan Rašković živ i da ga netko napije, vjerojatno bi rekao da je riječ o opsesivno-kompulzivnim radnjama u latentnog homoseksualca. By the way, NP se pojavljuje u cameo roli kao policajac “homofob” u Dečku koji obećava. Scena kolodvorskog wc gay-seksa: (nisam još pročitao famozni Staklenac, ali kako ništa u tom filmu nije slučajno, vjerojatno je tako to bilo na Bg-kolodvoru. “Nije kolodvor, nego železnička stanica.” drsko mi je nedavno objasnila njiova djelatnica na informacijama) dakle, Pajkić — onako kroz nos — Slobodanu Miloševiću: “Šta je pederu? Čuvaš stražu je li?”.

Voli film noir, ne voli komunizam. Voli Zagreb, ne voli tzv. (skraćenica by NP, op. a.) Bosnu i Hercegovinu. Voli americanu, ali ne i “Ameriku” (to mi je skroz logično). Omiljeni autor mu je čini mi se, bar koliko ga je puta spomenuo u intervjuima, John Millius, obožava američku b-produkciju. Fura se na Dimitrija Ljotića i Humphreya Bogarta. Meni s onom leptir-kravatom malo vuče i na Ivana Zvonimira-Čička.

Porodio čitavu sektu filmskih kritičara i dramaturga, uključujući kompletnu filmsku redakciju časopisa Ritam, poput spominjane Isidore Bjelice, Dinka Tucakovića, Saše Markuša… pa čak i Biljanu “Demi Moore” Srbljanović (koje je poslije prešla u neprijateljski tabor, kod prof. Filipa Davida). Nedavno je snimio i prvi ciljani trash-camp movie u nas: Dorćol — Menhetn.

Zapravo i ne znam što bih dalje sa gos’n Pajkićem. Priznajem da sam totalno nekompetentan da bilo što o njemu napišem (ajde, dobro, provodio sam srednjoškolske dane u Kinoteci, ali nije to dosta), no kako se nitko od Bg “kolega” nije udostojio, evo moram mu ja, ovako nedostatno obrazovan, iz daleke Hrvatske pisat hvalospjeve. Znači još jednom: Davitelj protiv davitelja i Dečko koji obećava.

Ovo će gospodinu Pajkiću svakako biti drago: negdje tamo 1991. na Floridi, USA (“Holly came down to Miami, FLA”), dok sam iz dosade gledao onih stotinjak programa dnevno, pa nisam se tamo valjda išao sunčati (“Kako da te ne boli glava kad si letos po petnaes’ sati ležao na sunce?”), na TMC (The Movie Channel), jednom od važnijih kabelskih programa, nekoliko nedjelja zaredom u udarnom terminu u 9 P.M. u sklopu emisije Cult Movies, voditelj, hillbilly izgleda i naglaska, sa sve sa kaubojskim šeširom i u čizmama, puštao je sinhroniziranu verziju totally insane yugoslav cult movie “Strangler vs. Strangler”. ČPR.

  • dr. Vatroslav Sekulić