Obrazovni program ili materinji jezik

Emisija dječjeg jutarnjeg programa Televizije Beograd, išla je čini mi se nakon Malog programa ili nakon crtanog filma u 10 i 15. Bilo je to još u predškolsko doba. Izgleda da smo se tada više obrazovali (ja sam vam iz “Šuvarove generacije”). Počelo je sa gledanjem crtanog (TVBG) ili animiranog filma (TVZG). Joj, kak je to bilo napeto. Prvo bi bila najavna slika sa svim likovima (famozni Looney toones) i bio mi je pravi thrill doći pred ekran, dodirivati ih i pogađati koji od crtića će se prikazivati (čak sam i pjevušio “Ili je ovaj ili je onaj”). Bili su to Duško Dugouško, Zekoslav Mrkva, Pero Djetlić, Super Miš, Betty Boop, a ponekad i neki grozomorni (baš su šašavi ti Britanci) horror o obitelji pudinga ili balona, što li su bili (Tata Brada, brrr).

I tako mic po mic, dijete se zainteresira i za ostali program. A jedna od najzanimljivijih emisija bila mi je “Materinji jezik”. Petar Kralj kao glava familije i dvoje djece školaraca uvijek su vodili bitku oko izgovora i pravilnog odabira riječi (mora da je scenarist bio onaj gospodin Klajn s naočalama, iz NIN-a). Ma jako zabavno su napravili bili tu tv-početnicu iz srpsko-hrvatskog. Dijete se stvarno zanese, pa godinama poslije kaže na SRZ-u (sat razredne zajednice) tačka i izazove prve izljeve netrpeljivosti. Ja odgovorim “Pa kaj, to je sve isto”. S druge strane žamor. Onda se uplete i raska (u Materinjem “razredna”): “E, pa nije isto”. Zašto to i spominjem, kada želim pisati o divnom jutarnjem programu.

Bilo je tu svega — “Opstanak”, “TV kalendar” (sa sve Titovim govorima), a zimi, za vrijeme raspusta, ferija, odmora — i “Zimski bioskop” (najčešće prikazivani filmovi — Saša, Nevesinjska puška, a od stranih predivni, romantični francuski Rat dugmadi). Svako malo je i dragi, nažalost danas pokojni, Nebojša Đukelić, prikazivao inserte iz Paklene naranče Stanleyja Kubricka, nadajući da će umjetnik odustati od zabrane prikazivanja u “komunističkim” zemljama. Uglavnom, ta jutra su pridonijela našem boljem razumijevanju i bogatstvu jezika, pa evo da ako nas “ceo svet ne razume”, da bar mi jedni druge, je’l… malo bolje… i to. Danas nema ni crtanog ni animiranog filma, a za Šuvarom će se tek plakati.

  • dr. Vatroslav Sekulić