Novaković, Lola

Prva dama domaće poslijeratne popularne glazbe. Raskošna prirodna plavuša, velikih svijetlih očiju bila je predodređena za uspjeh. Naročitog, sjajnog podrijetla (otac beogradski predratni industrijalac, majka purgerica), postala je zvijezda ranih 1960ih, eksplozijom prije umjesto sporim, upornim probijanjem, nastupom na Zagrebačkom festivalu, gdje je izvela pjesmu “Ti nisi došao”, posvećenu Cunetu Gojkoviću, njenoj tadašnjoj ljubavi, pobrinuvši se za jedan od, kažu, najuzbudljivih momenata domaće televizijske povijesti.

Prepunjena emocijama, u živom tv-prijenosu, Lola je čak uspjela preskočiti instrumentalni uvod pa ga je orkestar morao odsvirati ponovo. Kad je napokon zapjevala, oči su joj se ispunile suzama — svejedno je nastavila pjevati, dok je publika u Lisinskom i kraj televizora suzdržana daha pratila ovu dramu. Kad je nekako ipak završila pjesmu, dvorana je eksplodirala — aplauz je trajao punih devet minuta!

Nastupila je kao druga po redu naša pjevačica na takmičenju za Pjesmu Evrovizije (prva je bila Ljiljana Petrović i “Neke davne zvezde” s tekstom pjesnika Miroslava Antića), s pjesmom “Ne pali svetla u sumrak”. Pjevala je i u inozemstvu, u Beirutu u noćnim klubovima. Odlikovale su je grand balade jedinstvenog gradskog osjećaja, otpjevane eksplozivno i s puno drame. To potvrđuje i podatak da je u njezinu repertoaru, između mnogih, bila i Brelova “Marieke”. Vrsta “egzistencijalne šansone”, kakvu je pjevala Lola, bila je patent upravo ovog Belgijanca.

Početkom 1970ih udaje se za pjevača Dragana Antića i polako se povlači s estrade. Već krajem tog desetljeća ona je bila dio pamćenja i referenca misteriozne prošlosti. Kad bi se ponekad, u nostalgičnim tv-programima pojavila njena snimka, moji bi se starci uvijek nekako ganuli. “Lola”, promumljao bi tajnovito moj stari.

Zašto je bila tako voljena, u čemu je bila misterija? Nešto svakako od nostalgije generacije naših roditelja za jednim naivnijim vremenom, ali i nešto drugo. Ona je najprije, za razliku od mnogih pjevačica sa pravim ili namjernim šarmom djevojčica, bila prava žena — a woman in full — koja se nije sramila svoje ženstvenosti i senzualnosti. Osim toga, kad danas analiziramo njene tekstove vidimo da su se tu odvijale cijele drame.

Ne apstraktna “ljubav” ili žanrovska “bol”, nego ozbiljne situacije urbanih ljubavi, preljuba i slomljenih srca. Lola je u podsvijesti slušateljstva ostavljala dojam da bi baš ona mogla biti “druga žena” što je ugrožavala veze, pa onda nakon burne afere bivala ostavljena, jer on, ljubavnik između strasti — koju ona predstavlja — i sigurnosti doma, bira ovo drugo, pa se na kraju vraća u sigurnost. Da, kao onaj motiv Vesne Parun. Kad ponekad čujem neku od Lolinih pjesama vidim i naročitu atmosferu toga doba. Zamislim u crno-bijeloj tehnici: noć, gradi se Novi Beograd, tisuće prozora svijetli u mraku. Iza jednog od svjetala je on, bivši ljubavnik, koji ne zna da, dok okolo brije vjetar a grad i dalje sjaji rezignirano, ona stoji i gleda u te prozore, stiščući se u kaputu, sama, ostavljena, ponosna. Out in the cold.

  • Đorđe Matić