Neša Japanac

Počeci: Nenad Stefanović 1971. godine

Najbolji domaći session bas gitarist. Musician’s musican. Pravim imenom Nenad Stefanović, nom d’art “Japanac”, jedna je od onih tihih, samozatajnih ali važnih osoba yu pop-scene bez koje bi, kako fraza kaže, ona bila mnogo siromašnija. Još od 1970ih Japanac je bio muzikant “na poziv” i odsvirao je bas-dionice na bezbrojnim pločama — iako po vokaciji jazz-funker, uhljebljenje je najčešće imao na pločama narodnjaka, pogotovo onih crossover tipa.

Domaću muziku obogatio je svirkom na nekoliko ključnih rock-albuma. Iako je sorta muzičara kojoj on pripada spadala pod skupnu imenicu “tezgaroši”, njegova svirka bila je sve osim toga — inspirativna i svježa, što se može čuti na Japančevu možda najboljem momentu — svirkom na kultnom albumu Olivera Mandića “Zbog tebe bih tucao kamen”: über cool funky atmosferski bas u “Smejem se, a plakao bih” i čuveni lead bass intro u “Sve su seke jebene” — ona komplicirana dionica (sa nedostižnim trilerom!), koja je za muzičare-aspirante kao i za profije ostala sam kanon sviranja četverožičanog instrumenta. Neša je prvi naš moderni basist koji je učinio da instrument doživljavan kao “pozadinski” (bas su 1960ih dobivali najlošiji muzičari u bandu!), dobije opušteni, misteriozni coolness.

Ovo je bio biografsko-kritički dio, ali treba ovdje reći još nešto drugo. Beograd je uvijek za razliku od više arty Zagreba gajio kult muzikanata, muzičara “zanatlija” i to je za insajdere bila općost. Imao sam kao klinac fantaziju: zamišljao sam tamošnje muzikante kako sjede u Šumatovcu ili Grmeču (kavane gdje su se skupljali), piju lagano, kuliraju i čekaju da ih netko potraži — netko od zvijezda najčešće kojima je zakazao vlastiti svirač pa im treba profi tko će sve odsvirati dobro, pouzdano i što je najvažnije — odmah. Središnja ličnost te scene — uz ljude kao Krle, Duda Bezuha, Vlajko Bulatović itd. — u mojim je daydream-ovima uvijek bio baš on — Neša Japanac. “OK, koja je lova?”, pitao bi iza raybanica, ne ustajući. Kad bi čuo iznos, nakon male pauze klimnuo bi kratko, pokupio jednom rukom pljuge i odsječno krenuo. Tako sam si to zamišljao. Godinama nakon svega, razmišljajući unazad, shvatio sam da i nisam, bez obzira na romantiziranje, bio tako daleko od istine.

Zadnja dva albuma Bijelog dugmeta? “Ružica si bila”? He was there. S narodnjacima — Haris Džinović sa svojim u 800.000 primjeraka prodanim prvijencem? Isto. (Haris: “Nenad Stefanović-Japanac je basista ‘boli glava’”.) Bajagin opus (na kojem je svirala krema Bg-muzičara) je dosta profitirao: gdje god bi slušalac čuo bogati, debeli sound koji je mogao funkcionirati i kao prateći, skoro nečujni “punjač” i kao vodeći raskošni, žestoki kad je trebalo, solo-instrument — gotovo se sa sigurnošću moglo reći da je iza tog zvuka stajao Japanac. Osim kod jednog posebnog mjesta — sjećate se Bajaginog hita “442 do Beograda” i onog finog, minimalnog aranžmana: šuškavi beat, relaksirana ritam gitara i prepoznatljivi intro — bas što vozi najprije “nisko” (točno u boji s Bajaginom glasom — kako muzikalno!), a onda oktavu-dvije podignut, odsviran na fretless basu, taman prije nego lagano ušeta sopran-sax Neše Petrovića? E, to je bio Japančev “nasljednik” Bata Božanić. Moći skinuti te dionice značilo je biti pravi, ozbiljan muzikant, the big league. Kako smo samo, u vojničkom bandu, Darko i ja bili fascinirani dok smo otvorenih usta gledali kako Ogi note per note svira ovaj intro…

Vidim da Japanac i danas svira ali — kakva vremena takve i tezge. Nekad Bajaga, Dugme i Mandić, danas… ovi što im niti imena ne želim napisati u istoj rečenici s maloprije spomenutima. Tko zna — možda se vremena i promijene pa Japanac dobije gigove kakve zaslužuje. Slušam već godinama u emigraciji mlađe muzikante koji su se s njegovom svirkom upoznali tek nedavno — izgovaraju lozinku “Japanac” s pobožnim respektom i zavjerenički kao uvijek kad se priča o najboljima. To je dobar znak.

  • Đorđe Matić