Muslimović, Halid

Ovako: svaki čovjek na estradi, bilo to u Rogatici ili u Nashvilleu, pokušava naći neki prepoznatljiv znak, dio image-a, odjeće, frizure, svoj brand, kako se to sad već veli — nešto što će ga osim muzike ili onog što nudi, razlikovati od drugih. Nekad to može biti stvar fizionomije — usta Micka Jaggera npr., ali uglavnom se radi o detalju u image-u — Beatles sa svojim “paž” frizurama, Rokeri s Moravu u šajkačama i platform-čizmama, Dr. Hook s gusarskim povezom na oku, itd… you get the point. U drugoj polovici 1980-ih Halid je Muslimović, od svih dramatis personae na našoj estradi — stvorio najprepoznatljiviji i najupečatljiviji takav znak.

“Plavi čuperak”, naime. Da, da, sjećate se — Halid i onaj njegov izblajhani, peroksidom požutjeli pramen kose koja mu je padala negdje od templa glave pa sve dole do očiju, bili su tih nekoliko zadnjih godina predzadnje dekade prošlog stoljeća apsolutni supkulturni item, znak kakav se ni prije ni poslije nije pojavio. Kultur-pesimisti su vjerojatno mislili da je sada sve gotovo i da se niže ne može pasti. “Seljak” je kao pejorativ dostigao svoju prirodnu smrt — pojam upotrijebljen dotad kao pretjerivanje, kao uvreda — u slučaju “plavog čuperka” potpuno je izgubio svoju moć: kako onako nečemu reći “seljak”, kako reći bilo što, a da to poentira stvar, da bude dovoljno?!

Dogodilo se tu nešto važno, ustvari. Regetali su se urbaniti od smijeha, taman im je ovo naletilo kako treba, dok je ostatak zemlje — pogotovo onaj dio iz kojeg je, kulturno i geografski, Halid dolazio i kome su, in return, njegova glazba i pojava bili namijenjeni — ignorirao sve ovo i živio svoj život, uživajući slobodno, strasno i nesnobovski u tim pjesmama i svemu što su predstavljale, uživao u svom tadašnjem blagostanju (jedini ga je zapravo i znao cijeniti, tek sad vidim), slaveći i tugujući uz ove pjesme, što su bile pravi i predapokaliptički soundtrack njihovih života.

Tu se stvorio rez, lom — između takozvanih “nas” i “njih”. Smatralo se da ova muzika simbolično predstavlja “njih” — “one” na vlasti i “one” koji joj se (rado) podčinjavaju. A “mi” smo bili oni drugi — urbani, buntovni i neposlušni. Kako smo samo voljeli tu podjelu i uživali u njoj! Taj sam bedž nosio godinama s ponosom i uvjeren, kao i mnogi, u ispravnost svoje stvari, manihejski dijeleći te svijetove uporno i bez kompromisa. Sad znam bolje.

U svom pubertetskom magnovenju i urbanom hiper-rasizmu u to vrijeme nismo primjećivali jednu stvar, ismijavajući iz daljine i puni svog selfrighteousness-a; da su u sve većem broju, iste takve frizure kao Halid, nosili dečki tramvajci, radnici čistoće, održavači cesta — dakle, apsolutni underclass, dečki što su stigli iz istog svijeta kao i Halid — usamljeni, slabo plaćeni, neprihvaćeni… Oni su, bez obzira, gledali širokih očiju grad koji ih je ignorirao. S dobronamjernim osmijehom gledali su nas kako se kliberimo po tim tramvajima, nas — ironične, komplicirane i samovažne, a mi njih s visine, bez da smo se i jedanput upitali tko su ti ljudi, kako žive i jel im možda teško… Živjeli smo ne s njima, nego pored njih, još uvrijeđeni njihovim prisustvom, bez solidarnosti; arogantni i glupi.

Prije koju godinu došla je do mene neka videotraka direktno iz nestalog svijeta — kazeta sa snimkom jedne od onih zabavno-muzičkih emisija tadašnje Televizije Beograd: između pjesama otpjevanih na playback, emisiju su činili i kratki razgovori s pjevačima-sudionicima. Uz ostale zvijezde tog vremena, odjednom, kao fantazma, ukazao se i Halid Muslimović, sa sve čuperkom, ali ovaj put odjeven i u još jedan kultni item tog doba — “krinkl” iliti stonewashed jeans, s dekorativnom kožnom linijom po šavu, pride. Intervjuirala ga je tadašnja popularna glumica, zapravo starleta, ljepotica poznatog zavodljivog osmijeha.

Ovdje pak, u kombinaciji s Halidom koji je skromno sjeo preko puta nje — cijeli svjetovi i goleme subpodjele i nesporazumi one naše sulude, neobjašnjive zemlje otvorili su se u punom kontrastu i u svoj svojoj jasnoći.

Halid, taj “demon”, simbol agresivnosti, neimanja manira i uopće lošega, sjedio je skupljenih koljena na nekoj stepenici i govorio tiho, pretiho, glasom mekanim i s nekim visokim timbrom, kakav imaju samo naročito stidljivi. Kao da se ispričava, izgovarao je neke rečenice pazeći da ga sintaksa i akcent ne izdaju, ili da ne odaju nešto ružno i kompromitirajuće (Zašto, pobogu? I šta?), čitavo vrijeme ne izdržavajući da pogleda u oči svoju sugovornicu duže od par sekundi. Sa svojim otegnutim beogradskim akcentom, govoreći na tipičan način, mazno, ali ovdje za nijansu glasnije nego što treba, voditeljica s imidžom cure iz dobre kuće, dominirala je situacijom. Postavljala mu je pitanja prazna, bez pravog značenja, tako da se zadovolji format. On je nastavljao odgovarati tiho i smjerno. U jednom trenutku njezin osmijeh, po kojem je bila poznata, prepoznao sam ne više kao koketan i ohrabrujući, nego kao nešto drugo — pervertiran i kao u iskrivljenom ogledalu — vidio sam da taj osmijeh znači distancu, distancu za koju sam nepogrešivo znao od kuda dolazi. Ona mu se podsmijevala — njemu, njegovim hlačama, čuperku, akcentu, njegovu svijetu.

Prošao me je neki val, čudna struja i ja sam se, sam u mraku, u mojoj dnevnoj sobi, zacrvenio. Zurio sam negdje u točku i dok se slika s ekrana prelijevala u nejasnu mrlju, osjećao sam kako me grije topli, nepatvoreni stid.

• Đorđe Matić