Munitić, Gertruda
Da je postigla najviše, bilo koji zamislivi umjetnički i zanatski domet — snimala s von Karajanom, pjevala u milanskoj Scali — ništa nije moglo nadvisiti onu gotovo eteričnu auru zabranjenog, jednog kolektivnog učitavanja nečega što možda čak nije bilo ni istina: sarajevska operna prvakinja godinama je, još od početka 1970-ih, u prešutnoj informaciji koja se prenosila gotovo neverbalno, u kolektivitetu bila nešto posebno Prvom od svih, a to nešto se nije smjelo ni izgovoriti.
U neopisivo maštovitoj i nesvjesnoj igri miješanja žanrova — baš kao u kakvu operetnom, ne operskom, libretu — plavokosa, rubensovska diva zapala je, šaptalo se, za oko onome kome je pripadalo sve naše, ali i čije je sve bilo i naše — Njemu, posljednjem prosvijećenom apsolutistu, čovjeku koji je iz svoga skromna podrijetla, nakon što je, jurišajući na nebo, vojno i socijalno, povijesno i kulturno, stvorio sebi i drugima (barem mali i kratkotrajni) raj na zemlji, pred kraj života postvario još jedan, zadnji, ali vjerojatno i rani, osobni san — onaj o opernoj pjevačici s prirodnim madežom na licu.
Kad sam prvi put čuo priču, a tako sve do danas, prvo gdje me odvela asocijacija bio je detalj iz novele “Tri domobrana”, u kojoj satnik Ratković bunovno misli na “obla koljena gospođe Loebl”. Volim tu asocijaciju — bio je potreban samo i upravo Krleža da obuhvati, da kao metaforički krov pokrije svu poeziju i mutan ali tako duboko srednjoevropski kič fabule iz jednog davno nestalog doba, u drugom, modernom koje će također, u stravičnoj ironiji povijesne paralele (“propalo carstvo”) i samo malo kasnije nestati — i da makar u citatu, kroz svijest i osjećajnost drugog, uobliči ovu posljednju austrougarsku ljubavnu priču.
- Đorđe Matić