Moj Milane

Iako, kao i mnoge druge za koje se drži da su “narodne”, i ova pjesma sigurno ima svog kompozitora, nepoznati je majstor poput mnogih nestao u anonimnosti, a ostavio svoje djelo (Goran Bregović: “jedina razlika između istočnih i zapadnih umjetnika je da su potonji potpisivali svoje radove.”) da se kao i sve uspješne “narodne” i “namjenske” pjesme nastavi pjevati do kraja svijeta i vijeka. Sudeći po sazvučju najvjerojatnije srbijanska, izvodila se, međutim, u većini istočnih krajeva zemlje. Pjesma govori o jednom od ključnih rite of passage-a — odlasku u vojsku. Zbog broja prilika u kojima se mogla izvoditi, prirodno je postala namjenskom klasikom. Ono, međutim, što joj daje puno značenje nije stvar prilike, nije stvar opjevavanja čina odlaska i ispraćanja na služenje vojnog roka (“Moj Milane, kad u vojsku pođeš…”).

Njezina dubina, njezin catch, pjesnički i psihološki, leži u nečem drugom. U širem značenju, pjesma savršeno ilustrira činjenicu da kod nas ljubav ne stoji nasuprot mržnji nego gotovo uz nju. Gotovo da i ne idu jedno bez drugog.

Djevojka koja, najprije nježno (“…jabuko sa grane”) zaziva Milana da stane pred njenom kućom (“nemoj moju kapiju da prođeš…”), te da na pozdrav mahne maramicom u odlasku — ne traži to od mladića kao dokaz njegove ljubavi. Njena motivacija su prkos i inat! Prkos svima: susjedima, ostatku sela, neprijateljima… Drugima! Lako je vizualizirati: blatnjav put, “džada”, momak prolazi, ide u vojsku, a iza prozora, firungi i plotova motri selo. Gledaju šta će biti. Djevojka je, međutim, savjetovala mladića, svoju ljubav, šta raditi: “nogom stani, maramicom ma’ni” (usput, stilski: kako je sjajna ova upotreba prirodnog govora i dijalekta u tvorbi rime — “stani — ma’ni”!). Otud, kao razrješenje, začuđujuća treća strofa-zaključak: “neka puknu svi naši dušmani!” Samo je u tom kraju-želji zadovoljenje, gotovo orgastički odgovor prvom dijelu.

Na skoro elegantni i nježni — “nogom stani…”, razbijački, inatljivi drugi dio, gdje je čak i riječ “puknu” glazbeno podcrtana i razbijena na pola (“neka puk-nu…”), što u mizansceni izvođenja znači savršen trenutak da se udari šakom po kavanskom stolu ili bolje, puca iz pištolja. I to je ključ: nije uopće važno da li se njih dvoje vole, nego “nek’ nas drugi, okolina, vide zajedno”. Stupanj njihove iritacije i provociranja okoline je pravi užitak ljubavnika — a ne količina ljubavi.

  • Đorđe Matić