Mitrović, Živorad Žika

Filmski redatelj rođen 1921. u Beogradu, pionir novog jugoslavenskog filma. Jedan je od prvih (meta)žanrovaca u jugoslavenskom filmu, tvorac nečeg što bi se moglo nazvati yu-spaghetti westernom. Majstor akcije, interesiraju ga prije svega povijesne teme, a omiljeno mjesto radnje mu je tzv. Kosmet, odnosno Kosovo i Metohija (vidi: kosovski westerni Kapetan Leši, Obračun, Ešalon doktora M, Brat doktora Homera). Osim odabira povijesno-ratnih tema, osjećaja za akciju i dinamiku kadra, za američki western, odnosno hollywoodski film općenito, vezuju ga i jednostavnost radnje, lagana sklonost patetici, a možda i propagandi. U većini filmova partizani predstavljaju konjicu, rendžere, a uvijek ih predvodi “pošteni Albanac” (najčešće je to njegov omiljeni glumac Aleksandar Gavrić — famozni macho Kapetan Leši).

Vjerojatno se iza toga krila svojevrsna propaganda i težnja da se nakon Drugog svjetskog rata i krivog odabira strana, omogući povratak Albanaca u jugoslavensko društvo ili da se pokaže siva skala (“pošteni Albanac”). Miješaju se američki western, ratni film, Sergio Leone (eklatantan primjer: kruženje kamere u sceni konačnog obračuna u Brat doktora Homera, scena kao da je preslikana iz Dobar, loš, zao), talijanski western strip (konjica, domoljubi, lijep i snažan komandant “jake pesnice”). Uz glavni lik uvijek je i njegov pratitelj, pobočnik, tj. Sancho Pansa, Čiko, Blaf, kako god hoćete (često je to makedonski glumac Petre Prličko koji ima upravo takvu osteomuskularnu građu, sklonost burlesknom ludaranju (“mamicu ti poljubim, hi! hi! hi!”), uvijek spreman da u posljednji čas zaskoči negativca i sačuva leđa našem heroju. Eksterijeri su u pravilu nalik na one Divljeg zapada — prerija, puno prašine ili krš i stijene (s kojih pucaju domoroci / Indijanci / Albanci). Klasična američka scena je pjesma u saloon-u u Kapetanu Lešiju, s obaveznom tučom na kraju. I u ostalim filmovima su krčme, barovi, “saloon-i” i saloni gotovo jedini interijeri (pijanka i veselje pred mobilizaciju, Marš na Drinu).

Inače vrlo je zgodan i “najšpageti” od svega, sastav bande odmetnika u filmu Brat doktora Homera (s vrlo mladom Zdravkom Krstulović u glavnoj ženskoj ulozi), sastavljene od namćorastih balista s obaveznim “kalimero” kapicama, debelih krijumčara (Pavle Vujisić) i nekakvog ludog pravoslavnog svećenika-alkoholičara (Ljuba Tadić), koji svi zajedno podsjećaju na francuski onirički sf strip 1970ih (npr. “Aster Blistok” ili “Kosmički putnici”). Tko zna, možda su Ribera i Godard gledali Žiku Mitrovića dok su bili klinci? Svakako su mogli, budući da je Mitrović bio glavni naš filmski izvoz u to vrijeme. Čak su i u Hollywoodu primijetili izvorni amerikanizam njegovog izraza, no on je navodno kao pravi Jugoslaven s gnušanjem odbio suradnju.

Osim kosovskih ratnih tema, snimao je i druge filmove s domoljubnim, ustaničkim i slobodarskim temama (Nevesinjska puška, 1963. — o ustanku Hercegovaca protiv(u) Turaka i o izdaji saveznika; Solunski atentatori, 1961. i Miss Stone, 1958. — prvi yu cinemascope spektakl, o borbama makedonskih domoljuba za nezavisnost, Operacija Beograd, 1968. — preteča serijala o “Otpisanima”, Signali nad gradom, 1960. — po istinitom događaju, otmici Većeslava Holjevca iz ustaške bolnice u Karlovcu).

Najbolji i najnagrađivaniji fim, prihvaćen i od kritike i od publike jest Marš na Drinu, 1964. — akcijski dramski spektakl o legendarnoj cerskoj bici iz Prvog svjetskog rata — ne samo zbog teme i soundtracka, nego i zbog upečatljivoga oslikavanja ljudskih te snažnih glumačkih kreacija (već spomenuti Gavrić i Ljuba Tadić, s čuvenom završnom scenom jedinog pristojnog psovanja u yu-filmu).

Kritika mu je uglavnom zamjerala rutinu i manirizam, podilaženje publici, “odsustvo autorskog integriteta u izrazu”, slabu psihologizaciju likova i “pretjeranu istrajanost na tradicionalnom konceptu filmskog izraza”. Njegovi filmovi bili su i ostali omiljeni među publikom, redovito su se prikazivali u obrazovnom programu i odgojili su nekoliko generacija ljubitelja iskonskog bratstva i jedinstva. Nisam uspio nigdje pronaći, no nadam se da je drug Žika Mitrović još uvijek živ i da uživa u starosti, a ako ne, onda da negdje na nebu i dalje snima (možda je zaista naišao na Astera). Hvala Vam dragi gospodine (druže).

  • dr. Vatroslav Sekulić