Miljković, Branko

Već i činjenica da se kratki život Branka Miljkovića odvio na strašnoj geografskoj dijagonali kao da ima posebno značenje: rođen je u Nišu, umro u Zagrebu. Za to ograničeno fizičko vrijeme Branko je, sasvim u tragičnoj tradiciji svojih imenjaka u našoj literaturi, imao nekoliko velikih pobjeda i dometa.

Poet slobodne razmahane imaginacije i ideja, jake individualnosti, u doba kada to nije svakom polazilo za rukom. Bio je pjesnička, literarna zvijezda, neka vrsta Jamesa Deana jugoslavenske literature (ne budi mi zamjereno na usporedbi). Mladi su ga obožavali spontano i radosno, njegova riječ je imala važnost (kako je to teško zamisliti danas!). S dvadeset i kojom bio je najpoznatiji mladi pjesnik u državi.

Moj stari se brinuo o njemu kada je došao čitati brigadirima iz cijele zemlje, na izgradnji autoputa u Nišu. Pričao mi je da je Miljković djelovao skromno, govorio tiho ali da se nije mogla promašiti snažna karizma kojom je zračio.

Pokazao je svojim djelom da i domoljubne pjesme mogu biti uzvišene i bez retorike.

Pjesama koje gotovo svi znaju, kao i stihova što su kao fraze ušle u jezik, stvorio je ako ne više od drugih naših pjesnika, a onda svakako žilavijih i ustrajnijih: od čudesne pjesme “Uzalud je budim” (sa stihom “ta žena sa rukama deteta”, koji kao da je potpisao pokojni Milan Mladenović), preko “Dok budeš pevao” do “Poeziju će svi pisati”, koja je do te mjere ugrađena u južnoslavensku civilizacijuda se i zaboravilo tko je originalni tvorac njenih najslavnijih stihova: “hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”, kao što nema epitafa poznatijeg od onog njegovoga: “Ubi me prejaka reč.” Branko je najpoznatija žrtva naše poslijeratne poezije i literature — njegov suicid u Zagrebu 1961, dio je naše kulturne povijesti, ali me je, čitajući o njemu neki dan, svejedno zgranula činjenica da je u trenutku smrti imao samo dvadeset i sedam godina.

Spomenuo sam već simboliku vezanu za Miljkovićevu biografiju, a teško da je ijedan naš pjesnik bio toliko, ironično, obilježen njome. Listajući zbirku “Dok budeš pevao” (čije izdanje u legendarnoj, crvenoj ediciji Reč i misao beogradske kuće Rad, čuvam kao intimno blago), ukazala su mi se dva takva simbolička mjesta.

Jedno osobno — “Pesma traži pesnika Gorana”, posvećena također prerano umrlom Ivanu Goranu Kovačiću (“ne tražite ga u svome varljivom srcu”, stih kao (auto)epitaf), a drugo, i ovdje simboliku ne treba objašnjavati, je naše, kolektivno — pjesma naslovljena upravo “Jugoslavija”, čiji će se radosni početni stihovi ostvariti kao cinična autonegacija u iskeženom licu ideje povijesti kao farse:

Evo kako je počela u dan svoje nužnosti
Sve što nema vatre u sebi sagori
Što sagori postaje noć
Što ne izgori rađa dan
Treba zapaliti sve što može da gori
Treba srušiti sve srušivo, sve što nije večno
Treba u svemu i posle svega pronaći nadu.

  • Đorđe Matić