Marjanović, Đorđe

Prva prava pop-zvijezda Jugoslavije i prvi pop-fenomen. Đorđe Marjanović je svojom pojavom srušio sva pravila — dok su ostali pjevači stajali nepomično — Đorđe se prvi počeo ne samo micati na bini, nego je skinuo mikrofon sa stalka i, plešući, u jednom trenutku skinuo sako i bacio ga na pozornicu — nezapamćeno! Ljudi nisu prvo mogli vjerovati, a onda su eksplodirali u odobravanju. Energija mladih samo je čekala da izleti van, a Đoka je urbanoj omladini ovim poslao signal koji je uvelike nadilazio estradne okvire, poziv na oslobađanje i znak da je došlo vrijeme za njega.

Posljedica toga je da je on i prvi pjevač, također, koji je imao prave, organizirane fanove — njegovi “Đokisti” obožavali su ga slijepo čak i kad se pojavio drugi kult — tzv. “Mikisti”, nazvan po nešto mlađem Mikiju Jevremoviću. Iako danas može djelovati drugačije, Đoka uopće nije bio naivac — treba čuti njegovu trademark pjesmu, fenomenalni “Zvižduk u osam”, temu iz istoimenog filma Save Mrmka. S tako sjajnom pjesmom kao što je ova — komponirao ju je veliki Darko Kraljić — ne može se ni pogriješiti koliko je dobra, a Marjanović je pjeva baš kako treba: pjesma ima prepoznatljivi topli, nostalgični crno-bijeli zvuk tog doba, i ako malo zazvuči i starinski, nema veze — ona swinga vrlo ozbiljno — dovoljno se sjetiti ponovljene linije “te kišne kapi u očima, zadnje suze te”, sa sjajnim fraziranjem koje kao da je pisano za jazz-trubu — bogami ne zaostaje za svojim američkim uzorima.

Kad mu je, na uvijek hiperdinamičnoj jugoslavenskoj pop-sceni, popularnost počela padati, zapalio je u Rusiju, odnosno Sovjetski Savez. Popularnost koju je tamo pak doživio mislim da, ni u napadima najveće samouvjerenosti, ako ih je imao, nije mogao zamisliti.

Tolika mu je bila slava u više od trideset godina koliko je tamo nastupao, da je recimo, na proslavi 850 godina Moskve bio počasni gost. U nekadašnjem SSSR-u dobio je sva moguća priznanja i počasti, čak i najveće odlikovanje — Orden rada sa zlatnim vijencem. Mnogo prije Gorbačova pokrenuo je Đorđe muzičku perestrojku u Sovjetskom Savezu. Zbog njegova vijeka trajanja i popularnosti, tamo su ga prozvali “beogradskim Frenkom Sinatrom”. Na ruskom tržištu prodao je više od sto milijuna ploča sa svojim pjesmama i održao na stotine koncerata.

Svojim scenskim nastupom otvorio je vrata našim kasnijim rok-frontmenima, a nije ih volio i smatrao je da su oni “uništili lepe ljubavne pesme” kakve je znao i pjevao u svojoj mladosti. “Bora Đorđević je pravi majstor za skrnavljenje ljubavne poetike”, izjavio je. Svejedno je najveći hit u SSSR-u imao kad je pod naslovom “Molitva” snimio Borino profetsko remek-djelo “Pogledaj dom svoj, anđele”.

Što se utjecaja na domaću pop-scenu dalje tiče, o onima koji su ga, držao je, imitirali rekao je: “Mnogi su me bezuspešno kopirali, pa su čak pojedinci koje ne želim da prozivam, na sceni pravili od toga kičeraj. Ipak, najdraže mi je priznanje vrhunskog pevača Zdravka Čolića koji je otvoreno rekao da je preslikao moju scenografiju i koreografiju. Pošteno, nema šta!”

Nedavno je proslavio sedamdeseti rođendan a, kako je i red za nekoga takva statusa, u beogradskom Domu sindikata održan je i tribute koncert, njemu u čast. U svojoj knjizi “Bolja prošlost”, Petar Luković piše: “Zaboravljali smo na plenume i kongrese, liberale i levičare, revizioniste i anarhiste. Trg Republike je bio širok ali nedovoljan za sve koji su obožavali Đorđa. Pevao je, a mi smo ga voleli, nosili ga sredinom 1960ih na ramenima preko Terazija kada mu je uskraćena jedna festivalska pobeda u Domu sindikata… Mnogo godina kasnije Madona je u publiku bacila donji veš. Bilo je kasno, Đoka je nešto slično već učinio mnogo pre.”

  • Đorđe Matić