Mandić, Veljko
Kazališni i filmski glumac (1924.-1988.), redatelj, pisac, arhetipski Crni gorac. Važniji filmovi: Lelejska gora, Vrhovi Zelengore, Derviš i smrt, Hajka, Petrijin venac, Pusta zemlja, Đekna još nije umrla a ka’ će ne znamo, Okovani šoferi. Fantastična, ekspresivna lica — sa svojim rastočenim tenom, mršav i osušen kao isposnik bio je idealan za uloge arhetipskih balkanskih highlander-a.
Šijan mu je u Maratoncima dao liniju koja je na jednom mjestu skupila sve osobine takva tipa domaćeg čovjeka — brzopletost, osvetoljubivost i ruke lake na oružju: “Ma koja kurva!?”, viče Mandić kao “brat gospodina Rajkovića” dok poteže nožinu (mačetu?) i nasrće na Bogdana Diklića koji poteže pištolj i ubija ga.
Face smežurane poput mumije, onako stamen (premda, čini mi se niži rastom) predstavljao je tipičnog Crnogorca. Ja sam u vojsci “imao” jednog — Boškovića — koji je sa svojih 27 godina izgledao kao da ima 70 i koji “bi pojebo drvo ili muvu u letu”. Skoro i mene htio — jebote! Hoću reći, Crnogorci se furaju na svoju lapidarnost, okamenjenost kurca, satirijazu valjda, slično kao i albanska plemena. Znate ono — jebu cijelu noć, svako seme da radi decu i sl. Uglavnom Veljko Mandić je pljunuti taj Bošković, tj. vječiti Crnogorac.
Na filmu bijaše uglavnom četnik. I to onaj “pravi”, što ubija s leđa. Mislim da je zadnji film koji je snimio bio Gluvi barut Mustafe Bate Čengića. Tamo iz zasjede, u noći, mučki, s leđa ubija partizanskoga komesara Španca (Mustafa Nadarević). Film sam gledao na prvoj projekciji u Beogradu, negdje potkraj 1989. na “maloj Puli” (Gluvi barut, inače po poznatom romanu Branka Ćopića, dobio je Zlatnu Arenu) u Domu Omladine. To je bilo vrijeme kada je stanoviti doktor skupljao po pedesetak “simpatizera” na “mitinzima” u Knez Mihajlovoj, a kazete gospode “sa čudnim kapama na glavi”, sa čudnom glazbom iz domene world music-a, i nekim sličnim demo bendovima, valjda iz Čikaga, Milvokija i neke garaže iz Kanade, prodavale se po Terazijama i gore navedenoj uličici. Mi vojska smo u te dane imali zabranu izlaska u grad — jer je valjda ovoj pedesetorici smetala crvena zvijezda, pa da ne bude sranja ili možda da im se neki vojnik iz npr. Ivanjice ne pridruži. Dandanas nije jasno koji kurac su “bezbednjaci” radili tih godina!? Tog dana bio sam u kinu Doma omladine, Veljkov lik kolje s leđa, a u prepunoj dvorani — urnebes, pljesak, ludilo — “Ubij komunjaru majku mu jebem!” Sakrio sam “titovku” u džep i drhtao do kraja filma.
- dr. Vatroslav Sekulić