Mandić, Igor

igor_mandic

Vjerojatno najpoznatiji publicist i kritičar u zadnjih pedeset godina u nas. U popularno novinarstvo uveo teorijski diskurs, osobito onaj iz teorije medija — Mandić je vjerovatno prvi analizirao medije oslanjajući se na Eca, Barthesa i, posebno, McLuhana. Etabliravši se najprije kao književni kritičar, pisao je o najraznorodnijim područjima u kulturi i izvan nje, poveo važan dijalog o “visokoj” i “niskoj” kulturi, pisao o “trivijalnoj” književnosti, stripu, filmu, a naročito se isticala njegova glazbena kritika (utjecajna knjiga Od Bacha do Cagea).

Vrstan polemičar, nemilosrdan i beskompromisan, Mandić je navlačio mnogo neprijatelja — pisaca ali i političara. Što se prvih tiče, za razliku od uglavnom neduhovite, akademski kičerske kritike, Mandić nije imao nikakva obzira ni za autoritete, niti za početnike — nekima je, što je bez presedana, čak i otvoreno savjetovao da se okane pisanja. Sve to izvodio je, ne namršteno i mizantropski, kako će pomisliti neki trenirani na mržnji prema tzv. “kultur-pesimistima”, nego beskrajno lako i duhovito, nikad ne govoreći sa soap boxa, upravo obrnuto, minimizirajući svoju ulogu i ulogu kritičara — najslavnije čineći to čuvenom kovanicom “moja malenkost” koju je Mandić reinstalirao. Sasvim u stilu i u kontinuitetu — izraz “moja malenkost” koristili su Krleža i Matoš, upravo oni u čijoj je tradiciji djelovao i na koju se nastavljao Mandić, te dalje, kao prijevod i referenca izraza mea simplicitas ili mea parvitas, fraze srednjovjekovnih latinista, čime je htio podsjetiti na svoju naobrazbu i erudiciju).

Duboko, do srži baždaren Krležom, Mandić se nametnuo i kao sjajan retoričar, na papiru ali i u govoru, pa su njegova, česta, pojavljivanja u tv-programima bila nešto što se čeka iz bar dva razloga — garantirala su kontroverzu ali i intelektualni užitak. Svojim odrješitim staccato stilom i govorom, i mitraljeskom, dalmatinskim timbrom udarenom isporukom (unatoč silnim godinama života u Zagrebu), Mandić je bio upravo ona poželjna, koloritna, duhovita intelektualna figura, koja je mogla izaći i iz jednog od njegovih sjajnih eseja o televiziji.

U tom smislu, s radošću i nostalgijom pamtim polemiku sa Slavenkom Drakulić — trenutak visoko simboličan za cijelu sliku i naročitost kulture kakva je postojala u Jugoslaviji: u kojoj se zemlji, naime, moglo dogoditi da se u jednom programu za “široke narodne mase”, kao što je bio Minimaksov “Od glave do pete”, sukobe i diskutiraju žestoko (pamtim njegovu kovanicu “mudologija” koju je patentirao, ponavljajući je u istom programu), kultur-kritičar i feministička spisateljica a da to prati cijela zemlja, neovisno o spolu, obrazovanju, dobi i klasi?

Fast forward: Mandić je, za razliku, svih ovih godina nastavio performirati svoju nepokolebljivost. Da je jedan od mogućih razloga za to vjerojatno i karakter, uvjerio sam se prije koju godinu na jednom literarnom festivalu u Beogradu. Generalno, kad netko hoće napustiti dvoranu u kojoj publika, s više ili manje pozora sluša, taj to pokušava učiniti na najneprimjetniji način, najčešće pogrbljeno, šuljajući se. Igor Mandić, nasuprot, kad je naumio izići iz ogromne prepune sale, ustao je polako, zabio obje ruke u džepove, protegnuo se i tako, uspravan kao strijela, glave visoko podignute i s lulom u ustima, polako izišao. To je, u nekoliko sekundi, bila lekcija iz samouvjerenosti, attitudea i stila. Malo poslije, kad je jedan popularni pisac, također Dalmoš, ponesen atmosferom stao sve više, do nerazumijevanja brzati pri čitanju — iz mraka je odjeknula poznata intonacija, u talijanskom imperativu: “Calma, calma!” Paternalistički savjet (naređenje?), kao i interni jezični i geografski kôd pošiljaoca primaocu, pripadali su naravno Igoru Mandiću. Koji bi si kritičar (i gdje?) mogao dopustiti tako nešto? Proficiat, “Vaša Malenkosti”!

  • Đorđe Matić