Lukić, Lepa

Koliko Elton John ima naočala toliko Lepa ima perika; apsolutna vedeta, superzvijezda druge generacije narodne muzike. Pjevajući pravim seljačkim grlenim načinom, u prirodnom tonalitetu, bez onih poluopernih visina sa starih snimaka, proslavila se hitom, sad odavno klasikom “Od izvora dva putića” — suptilno erotskom pjesmom s tekstom-fantazijom: pjesma govori o ljubavnim sastancima djevojke sa svojim momkom, a kad na njih naleti buduća svekrva — ona daje svojoj snahi “od sveg srca, cvet iz bašte naše” i veli joj “hodi, hodi, dušo moja, ti si zlato naše”. Stih “tu nas jednom tvoja majka zagrljene srela”, pripada suptilnijim trenucima reprezentacije srbijanskog erosa.

Lepa je žena-zmaj i tu nema dileme, “mangup” što bi se reklo. Kažu da može da cugne bolje nego muški kolege, da pjeva više i duže nego bilo tko (“pevamo ne znam kol’ko sati, gledam ja mog kolegu Eru, a on lajis’o…”), ako zatreba. I tako već četrdeset godina. I njeni poroci su kao u prave zvijezde: priča se da je po kockarnicama svijeta ostavila budžet srednjerazvijene zemlje. Izgleda još uvijek k’o bog.

1980ih, za vladavine apsolutne mrzlo-neonsko superčiste video sofistikacije ranog MTV-doba, sjećam se reprinta jedne njezine fotografije iz 1960ih u tribute broju beogradskog magazina ČIK: Lepa u bijelim vrućim hlačicama, leži potrbuške na sijenu, s lennonovskim kačketom iznad umjetnih lokni. Fotka me uzbuđivala preko svake mjere i bilo me je sram — zamisli, kako priznat bilo kome ne da ti se sviđa, nego da se pališ!? Na kraju svega, s toliko godina iza sebe, kad su se njezini kolege već spremali za penziju, ovjerila je liste s jednim crossover hitom, “Srce je moje violina”. Zadnji stih je čudno zvonio — “nemoj da kvariš predivne zvuke / mesto pesme začućeš jauke…”

  • Đorđe Matić