Leksikon

Usporedo s prvim “šlatanjima” (rječnička definicija riječi šlatati glasi: milovati koga u ljubavnoj igri, erotski dirati koga — u osnovnoškolskoj praksi to se svodilo na izluđivanje ženskog dijela razreda grubim i neobuzdanim štipanjem za grudi i stražnjicu) javljaju se — barem u zagrebačkim osnovnim školama 1980ih — i prvi leksikoni, koji igraju ključnu ulogu u upoznavanju suprotnog spola.

Leksikon je bio opširni kvestionar koji se davao na ispunjavanje što širem krugu školskih prijatelja i poznanika. Kao leksikon služila bi obična školska bilježnica na čijoj bi se svakoj desnoj stranici nalazilo po jedno pitanje, te ispod pitanja, pod rednim brojevima, odgovori ispunjavatelja. Na prvoj desnoj stranici svatko bi prvo pod svojim rednim brojem upisao svoje ime i prezime te pod istim rednim brojem odgovarao na sva sljedeća pitanja.

Leksikon bi započinjao pitanjima tipa: “Kako se zoveš?”, “Koliko godina imaš?”, “U koji razred ideš?”, “Šta si po horoskopu?”, “Koja ti je omiljena boja?”, “Omiljeno jelo?”, “Omiljena marka auta?”, “Koju vrstu muzike slušaš?”, “Omiljena domaća grupa?”, “Omiljena strana grupa?”, “Omiljeni pjevač?”, “Omiljena pjevačica?”, “Omiljeni film?” (Flashdance!) i tako unedogled, a sva ta pitanja bila su tek uvertira u ono glavno: Ljubav. Rubrika “Ljubav” obično bi započinjala pitanjem “Imaš li simpatiju?” (riječ “simpatija” pripada u tipično leksikonskom žargonu — ne sjećam se da smo tu riječ ikada koristili izvan leksikona). Nakon toga uslijedila bi potpitanja: “Kako se zove? (može i samo inicijali)”, “U koji razred ide?”, “Koju boju kose ima?”, “Koju boju očiju?”, “Da li furate?”, “Da li ste se već poljubili?” itd. Iako je u optjecaju znalo biti mnoštvo leksikona, nisu svi bili jednako popularni.

Popularnost leksikona ovisila je naravno o tome tko ga je sve ispunio (“Daj da vidim ko ti je sve ispunio leksić!”). Trebali su ga kao prvo ispuniti glavni dečki (“štemeri”) i glavne curke iz razreda, a ako bi se leksikon uspjelo utrapiti i kome od glavnih dečki i cura iz viših razreda, onda bi se za taj leksikon doslovce otimalo (najtužniji su bili oni leksikoni koji nisu bili ispunjeni dalje od rednog broja pet, a pripadali su obično onim luzerima ili luzericama u razredu na koje nitko nije obraćao pažnju). Leksikon bi se obično ispunjavao za vrijeme sata, uz obavezno nadgledanje najbolje frendice ili frenda i uz prigušen hihot, nakon što bi te vlasnik ili vlasnica leksikona za vrijeme odmora upitao/la: “O’š mi ispunit’ leksić?”. Kad bi se koja cura dočepala najpopularnijeg leksikona, obično bi ga prvo s pet, šest curki iz razreda išla provjeravati tko ga je sve ispunio, te da li ga je ispunio glavni štemer u razredu u kojeg su naravno sve cure iz razreda bile zaljubljene. Ako ga je on recimo ispunio pod rednim brojem osamnaest, prvo bi uslijedilo nestrpljivo listanje dok se ne dođe do rubrike “Ljubav”, pa bi se onda čulo samo poluglasno i uzbuđeno “osamnajst, osamnajst, osamnajst… evo ga, tu!” Onda komešanje, naguravanje, otimanje i potom — razočarani uzdasi, jer bi glavni štemer pod inicijale stavio “X.Y.”, pod boju očiju “crvene sa žutim točkicama”, pod razred “nije iz našeg razreda” i tome slično. Još je gore bilo kad uopće ne bi odgovorio na pitanja, nego bi svugdje samo stavio crtu, jer čak i odgovor kao što je “crvene sa žutim točkicama” budio bi nadu (“E, stara, a jel’ da ak’ malo bolje pogledaš, da imam onak’ malo žute flekice u očima?” — “Joj, pa kaj ja znam, ne bi baš rekla…”).

  • Iris Adrić

U poetskom dijelu leksikona bila je tabu pjesma “Marihuana”. Čitala se tiho i učila napamet.

  • Boro Šnajder