Ledo sladoledi

Najjača je bila “Snjeguljica” ili — kako sam je uvijek zvao — “Snjegulica”. Dakle, štapić sa sladoledom od vanilije (dosta mlijeka, manje vode) u “košuljici” (do 4/5, a dolje je bilo bijelo, nema veze s današnjim “bijelim”) od čokolade. Na omotnici je bila Diznijeva heroina sa svih sedam patuljčeka.

Poslije se pojavio “Njofra”, ista stvar samo sa par kornfleksa u čokoladi, što je uz Zekoslava Mrkvu (“Njofra koji ti je vrag”, čuj mene upravo sam htio napraviti Duška Mrkvu ili Zekoslava Dugouška, dakle “Što te muči Njofra”) i Eustahija Brzića (proučite malo izgled) možda utrlo put prvom hrvatskom predsjedniku. Bila je to možda planirana akcija Leda i braće Vrhovac!

Štapić od drveta poslije ukusna mliječna obroka mogao je poslužiti za različite stvari — za “narodnu radinost” (mogla se napraviti mala drvena kućica na Tehničkom odgoju) ili za “igre doktora” npr. (tako da danas kad nekom od pacijenata ide na povraćanje od oporog drvca koje mu tutnem u šupljinu, odmah znam — kao mali jeo je kornet, a ne “Snjegulicu”).

Dakle bilo ih je i u kornetu, a ne smije se zaboraviti niti fenomenalni kesten-pire u plastičnoj prozirnoj čaši sa postoljem. A ima i reklama (kasnih 1980ih; nastupaju Medo Ledo, tj. “Mendo Lendo” i Jova (7 mladih):
Jova: “Vruunće mi je!!”
Medo Ledo: “Jedi Lendo sladoled!”

  • dr. Vatroslav Sekulić