Laibach

DejanKnez

1980. Laibach službeno nastaje 1. juna u Trbovlju na dan pobune trbovljanskih rudara protiv Orjune. Po horoskopu je blizanac, organizam s dva lica, zato mu nikada nije bilo moguće do kraja vjerovati. Prvi nastup imali su u Radničkom domu u Trbovlju, što su ujedno prvi zabranjeni koncert i izložba. Razlog su “nepravilno i neodgovorno” upotrijebljeni simboli (Maljevičevi crni križevi) na njihovim slikama i plakatima. U Mladini i drugim časopisima počinje polemika o zabrani. Laibach postaje klasični primjer negativne propagande.

1982. U ljubljanskom disku FV drže prvu izložbu i koncert pod naslovom “Žrtve letalske nesreće”. Sviraju na elektronskim instrumentima kućne izrade, te na gramofonima i radio- aparatima. Jedan novinar zapisuje: “Njihova glazba nema zaista nikakvoga komercijalnoga potencijala, pogotovo ne u Sloveniji”. Pišu manifeste, odijevaju crne rudarske uniforme a sve svoje radove opremaju crnim križem i zupčanikom. S izložbom u Škucu, navlače neprijateljstvo na sebe zbog nedopuštenoga plakatiranja u gradu te imena Laibach, njemačkog naziva za Ljubljanu, iako je ideja za to došla, tvrde, od željeznih poklopaca za kanalizaciju na ulicama grada. Polemiku o upotrebi imena, koja će potrajati nekoliko godina i izazvati najkontroverznije reakcije, otvara pismo u Delu: “Je li moguće da je tko dozvolio da u Ljubljani, prvom Gradu Heroju u Jugoslaviji, neka omladinska skupina nosi ime koje na silu hoće prizvati ime Laibach?” Ovim pitanjem skupina počinje nastup na festivalu Novi rock, što ga je uživo prenosio ljubljanski radio. Tadašnji frontman Tomaž Hostnik, koji nekoliko mjeseci kasnije sebi oduzima život, po prvi se put pojavljuje totalitarnim lookom, u oficirskoj uniformi i čizmama. Iz publike u lice mu dolijeće boca i razbija usnicu. Iako mu teče krv, Hostnik bez pokreta nastavlja nastup. “Sociološki mrtvo hladan nastup”, piše revija Stop, kritičari pak koncert označavaju kao simbolični kraj punka.

Na beogradskom nastupu nemaju tzv. suhog leda, pa dvoranu zamagljuju vojnim dimnim bombama. Publika kroz prozore bježi iz dvorane. Laibach, iako s mukom, svira program do kraja. Radi upotrebe dimnih bombi na koncertu u Zagrebu, u dvorani Moša Pijade, vojska obavlja pretres. “Upotrebljavamo vojne dimne bombe jer se bavimo vojnom tematikom”, glasi objašnjenje grupe. Oficiri, zadovoljni njime, dopuštaju koncert.

1983. U zagrebačkoj galeriji Prošireni mediji postavljaju izložbu koju po pritužbama uprava nakon četiri dana prijevremeno zatvara, jer Laibach ne želi skinuti sporne slike. Policija prati grupu nazad u Ljubljanu. U ljubljanskom Domu svobode nastupaju s britanskim gostima Last few days i 23 Skidoo. Koncert počinju polusatnom snimkom lajanja i režanja pasa. Sljedeći dan na Zagrebačkom bijenalu, iste grupe sviraju koncert pod naslovom “Mi kujemo bodočnost”. Koncert je trebao trajati do jutra, ali slučaj hoće da na projekciji filma Revolucija još traje film s pornografskim sadržajem prekriva snimke s Titovim likom. Nakon prijave, organizator zajedno s milicijom prekida koncert. Laibach ne želi sići s pozornice i grupu fizički odvlače s nje. Sklapaju ugovor sa ZKP RTV Ljubljana radi izlaska prve ploče, koji ta diskografska kuća poslije raskida. Laibachove će ploče poslije izdavati licencno kao partner engleske kuće Mute records. U Novoj reviji, pod naslovom “Akcija v imenu” grupa objavljuje svoja programska načela. Najprije su otisnuti Laibachovi najupotrebljavaniji citati: “Umjetnost je uzvišeno poslanje, koje vodi k fanatizmu” (Adolf Hitler); “Umjetnici su inženjeri ljudskih duša.”(J. V. Staljin); “Laibach kunst je princip svjesnoga odricanja vlastitog ukusa, razvoja, vjerovanja.” Objavu Laibachova manifesta u Novoj reviji odlučno zagovara slovenski intelektualac Taras Kermauner, ostali urednici šute. Odjeveni u vojne uniforme i u čizmama, nepomično sjedeći, s crnim križevima na rukavima nastupaju u tv-emisiji Tednik, koju voditelj Jure Pengov zaključuje riječima: “Možda se netko sada trgne i zabrani, zatre tu opasnost, te strašne ideje i opredjeljenja, tu usred Ljubljane.” Zajedno sa Last few days na “Turneji po okupiranoj Evropi”, koja zahvaća 17 koncerata u 8 država Zapadne i Istočne Evrope. U Poljskoj se deklariraju simpatizerima Jaruzelskog, a reakcije su tako bijesne da im na konferenciju za štampu u Varšavi netko donosi izmet umotan u novinski papir.

1984. Članovi se nastanjuju u Londonu gdje rade različite poslove, rade kao krovopokrivači, ugostitelji, radnici u pristaništu u Belfastu, a dvije godine kasnije statirat će i u Kubrickovu filmu Full metal jacket. Nakon posla odijevaju uniforme i idu od jedne do druge izdavačke kuće. Izdaju prvi album i potpisuju ugovor s nezavisnom engleskom kućom Cherry Red. Fotografiraju se na Marxovu grobu, a budući da jedan član nedostaje, njihova kratko ošišana prijateljica slika se umjesto njega. Mediji ne opažaju razliku. Zbog zabrane djelovanja u Ljubljani priređuju anonimni koncert u spomen Tomažu Hostniku — o koncertu obavještavaju gerilskom akcijom lijepljenja plakata na kojima su samo crni križ, inicijali dvorane, dan i sat. Koncert je rasprodan. Zajedno sa skupinom Irwin i Gledališčem Sester Scipion Nasice osnivaju Neue Slowenische Kunst.

1985. Godina zabrane djelovanja u Sloveniji i daljnjih nastupa na festivalima i samostalnih koncerata u Evropi. Pri ljubljanskom Škuc Ropotu izlazi im prva ploča, bez imena na ovitku i dugim piskom cenzurirano mjesto Titova govora. NSK se prvi put predstavlja u reviji Problemi, gdje pišu da su “ponosni da stvaraju vrijeme i bitku koja će promijeniti svijet — duhovno, politički i zemljopisno”. Lansiraju svoju drugu najcitiraniju izjavu: “Svaka umjetnost podliježe političkoj manipulaciji osim one koja govori jezikom te iste manipulacije”. “Politika je najviša i najsveobuhvatnija umjetnost i mi koji stvaramo modernu slovensku umjetnost smatramo sebe političarima”. “Samo Bog će dokinuti Laibach. Ljudi i stvari nikada”.

Okrugli stol o zabrani djelovanja grupe u Ljubljani. Za istim stolom susreću se teoretičari, predstavnici društveno-političkih organizacija i predsjednica skupštine Ljubljana, Tina Tomlje, koja u videointervjuu izjavljuje da je već čula za kvalitetu i uspjehe grupe u inozemstvu ali je istaknula da, bez obzira na to, mogu zaboraviti nastup pod tim imenom u Ljubljani. Turneja po Njemačkoj, na pozornicu donose lovačku ikonografiju: umjesto gitara — sjekire i rogove, pile drva i nastupaju okruženi živim omamljenim zečevima.

Laibach, zajedno sa NSK i Gledališčem Sester Scipion Nasice, prvi put nastupa u Cankarjevu domu i postavlja predstavu na velikoj pozornici. U spektaklu “Krst pod Triglavom” sudjeluju s glazbenom partiturom, a u Engleskoj izlazi im album “Nova akropola”.

Na Humu kod Nove Gorice prvi dopušteni koncert u Sloveniji pod nazivom “Krvava gruda — plodna zemlja”. SSO Slovenije na 12. kongresu zahtijeva da se legalizira ime i djelatnost skupine te im 25. 5. dodjeljuje nagradu Zlata ptica. BBC 1 snima tri njihove skladbe za čuvenu emisiju Johna Peela, jednog od najpoznatijih svjetskih kreatora glazbenih ukusa i trendova. U rujnu nastupaju u Londonu u predstavi Michaela Clarka “No Fire Escape From Hell” i s njim putuju na festival u Los Angeles. U audijenciju ih prima britanski ambasador, a među uzvanicima se nalazi i jamesbondovski negativac, ruski general Walter Gotell, uvrijeđen zbog njihovih uniformi. Na zabavi je i nizozemski ambasador koji im ispriča da je u toj kući primio Tita, ali da to nije bio isti Tito kojega je sretao prije Drugog svjetskog rata. Ovaj Tito nije imao jedan prst.

Laibach se profesionalizira. S najvećom engleskom nezavisnom kućom Mute potpisuju ugovor i, po zahtjevu kuće, nalaze menadžera. Prva menedžerka, tamnoputa Angela N’gosi Onwurah, čiji je otac kralj jednog od afričkih plemena, aktivistica je Južnoafričkog nacionalnog kongresa ANC, i povezuje ih s angažiranom crnom scenom u Londonu, te ih poziva u Afriku. Drugi, Libanonac azerbejdžansko-židovsko-palestinskoga podrijetla, Hussein Agha, povezan je s PLO, pa ih usred rata želi poslati u Beirut. Laibach odlučuje da sam bude svoj menadžer i potkraj ljeta, u suradnji sa Slavkom Avsenikom ml. izdaje ploču “Opus Dei”.

Polaroidi: Ivo Pukanić, 1987.

Polaroidi: Ivo Pukanić, 1987.

Ploča je u nekim zemljama nepoželjna i prodaje se ispod pulta, zahvaljujući unutarnjem ovitku na kojem je Heartfieldova (angažirani njemački antinacistički umjetnik) svastika, sastavljena od četiri krvave sjekire. “Opus Dei” (parareligiozna, hijerarhično uređena katolička institucija militantne i totalitarne prirode, s velikim utjecajem na međunarodni kapital, najčešće organizirana u slobodnozidarske lože) u Njemačkoj ih tuži zbog upotrebe imena, a tamošnji ih advokati uspješno brane. Revija Start ih proglašava četvrtim najbolje odjevenim muškarcima u Jugoslaviji, a Jože Osterman, sekretar gradskog SSRN-a Ljubljane poziva ih na prijateljski razgovor i pokušava ih nagovoriti da ime Laibach pretvore u “Ljubljana”. Prvi put slobodno nastupaju u glavnom gradu republike s koncertom “Svoji k svojim”, na kojem zbog prenatrpanosti dvorane neki padaju u nesvijest. Nakon njega odlaze na evropsku turneju. Na zadnjoj pjesmi na svakom koncertu na glave natiču kape s rogovima, a pjevač nosi teške jelenske rogove duge jedan metar i teške više kilograma, koji mu se u Queen Elizabeth Hallu u Londonu, dok se vraća na pozornicu, zaglavljuju u vratima. Američka kritika proglašava ih prvorazrednim campom. Na manifestaciji “Amsterdam — kulturna prijestolnica Evrope” nastupaju na pet metara visokoj pozornici, a na balkonu nasuprot njoj organizatori peku vola. U Hamburgu za nacionalno kazalište Deutsche Schauspielhaus snimaju glazbu za predstavu “Macbeth” i u njoj nastupaju. Na festivalu Trans Musicales de Rennes u Francuskoj na konferenciji za štampu izjavljuju da su njihovi glavni uzori Tito, Toto i Tati.

Na koncertu u slovenskoj gimnaziji u Celovcu na pozornicu dovlače prijestolje iz Gosposvetskog polja i dodatno razbješnjuju Austrijance dva mjeseca kasnije na festivalu Wiener Festwochen, gdje nastup počinju govorom: “Austrijanci, vi ste Nijemci.” Organizatori gotovo prekidaju rasprodani koncert. Lete preko oceana na prvi nastup u newyorškoj dvorani The Kitchen — kad u publiku usmjeravaju snopove moćnih bijelih svjetala, ovaj put pak band biva iznenađen dobro informiranim slušateljstvom koji na početku koncerta stavlja crne naočale. Nakon povratka iz New Yorka Laibach kolektivno, u lovačkim uniformama i kravatama, odlazi na Triglav. U oktobru izdaju album “Let it be” koji Paul McCartney kasnije pušta pred početak vlastitih koncerata, a snimaju i nekoliko verzija pjesme “Sympathy For The Devil” Stonesa. Video snimaju u Škocjanskim jamama i Predjamskoj tvrđavi, a zaključni prizor u Ljubljani.

1989. Američka turneja. Na koncertima ih sluša raznolika publika — rame uz rame, militantni crnci i skinheadi. U Torontu im se na pozornici pridružuje, gol do pasa, sa šljemom s rogovima na glavi, znameniti austrijski teoretičar elektronskih medija i cyber kulture, Peter Weibel. U Minneapolisu, u dvorani u kojoj je Prince snimio film Purple Rain, cure u prvim redovima ljube im gojzerice i čizme. Pozvani su na Princeov posjed Paisley Park, Princea promašuju za petnaest minuta, s menadžerom razgledavaju i cedeteku u kojoj je i njihov “Let it be”. Po povratku iz Amerike nastupaju u velikoj dvorani hale Tivoli, ispunjavaju je do posljednjeg mjesta i početak koncerta ponavljaju sedam puta, jer im radi tehničke greške u električnoj napetosti, nakon nekoliko taktova otkazuje cjelokupno ozvučenje. Zagrebački koncert počinju srpskim guslama, beogradski s prerađenim Miloševićevim govorom: “Braćo Srbi! Vi ste ovde bog i batina. Mi nećemo dozvoliti da vas siluju. Mi vam to garantujemo.” Dok u Parizu i Londonu snimaju prvu verziju “Kapitala”, bolesti i smrti bliskih prijatelja. Odlučuju ne izdavati ploču i nastanjeni u londonskoj ambasadorskoj četvrti Kensington Gardens priređuju otmjeni party na kojem se pojavljuju Nick Cave, Depeche Mode, Wire, KLF, Last Few Days, 23 Skidoo, Holger Hiller, Sinead O’Connor i drugi.

1990. Na jesenskoj bosanskoj turneji slikaju se u Jajcu i na mostarskom mostu, a u Sloveniji počinju turneju po industrijskim krajevima. U Šentjurju kod Celja zbog slabe promocije na koncert dolazi pet ljudi. Band odlučuje da im korektno odsviraju cijeli sat i pol dugački program. U prosincu nastupaju u termoelektrani Trbovlje na petnaest stupnjeva ispod nule, posjetioce na snijegu i mrazu dočekuju s trbovljanskom limenom glazbom i mažoretkinjama, po metar visokom snijegu vode ih na zasavski Kum i goste u čast svoje desetogodišnjice.

Taras Kermauner u intervjuu Mladini izjavljuje: “Laibach smatram takoreći za jedini izvorni umjetnički smjer u slovenskoj kulturi danas. Nisu mi posebno simpatični ali su, vjerujem, jedini”. Laibach priređuju party-je u “Reichstagu”, kako zovu svoje radne prostore.

1991. Ustanovljuju državu NSK, “državu u vremenu, a ne u prostoru”, idealnu državu, “koja je bez zemlje, bez fizičkih granica i koja dnevno obistinjuje utopiju”. Prave i izdaju putne isprave i stječu više državljana od Vatikana. Izdaju opsežnu, dugo godina pripremanu knjigu o prvoj dekadi NSK te snimaju ploču “Kapital”. “Zapadna Evropa se udružuje na ekonomskim a ne na etičnim principima, iz straha ne iz nade”, tvrde u intervjuima. “Demokracija je samo popularno ime za razvijeni totalitarizam.”

  • Maja Megla