Laganice

Naziv za spore pjesme, balade — “stvari”, ukratko, uz koje se na tulumima plesao “sentiš”, odnosno “stiskavac”, kako je generacija prije moje zvala isti fenomen. Laganice su bile spore, emocionalne, često molske rock-stvari, domaće i strane, koje pak tvore posebnu semiotiku unutar rock‘n’rolla pa kao takve zaslužuju poseban tekst. Iako je bilo vrijeme pop-hitova 1980ih, rock-sentiši iz 1970ih su svejedno bili tu to stay. Nije čudo: šta je drugo moglo artikulirati (u svega nekoliko minuta!) hormonalni kaos, pubertetsku konfuziju, našu visoku senzibiliziranost i u isto vrijeme kreirati posebnu, intimnu, ranosenzualnu atmosferu gdje ćemo ostvariti prvi kontakt sa suprotnim spolom. Nijedna druga stvar.

Ovako je to išlo: netko iz škole il’ iz kvarta bi imao rođendan ili radio tulum (najčešće je to bilo jedno te isto) — prvi tulum na kojem sam bio, a označavao je apsolutni rite of passage s glupih konzervativnih dječjih rođendana za koje smo već bili prestari i prelaz u jedno Novo doba bio je kod mog pokojnog frenda Hrvoja — i tako u dramaturgiji, nakon par sati žestokog rock‘n’rolla (ili elektro-popa kasnije), u jednom trenutku bi netko pustio prvu laganicu, svjetla u pubertetskoj sobi prigušila bi se još više, što je bio znak da netko od dečki prvi počne i krene prema onoj koja mu se sviđa i nehajno joj veli: “O’š čagat?”.

Naravno, samo su se rijetki fakeri usudili napraviti takav armstrongovski one small step for man one giant leap for mankind korak — pa su onda, uništavajući naš ionako nizak self esteem, cure bile te što su preuzimale inicijativu i prilazile nama. Ništa nije bilo uzbudljivo kao trenutak poziva na sentiš, ma već i zamišljanje kako, priljubljeni, s rukama oko njenog struka i nosnica punih mirisa njene kose, čagamo s nekom koja nam se sviđala, kao što ništa nije bilo uzbudljivo kao to doba. Previše uzbudljivo, that is. Jednom, na školskom igralištu na ad hoc okupljanju vani navečer netko je donio kazetofon i uskoro je krenuo intro “Stairway to heaven”. Sjedio sam pod vrbom, sunce je padalo, jedna Goga mi je prišla i klimnula glavom gore pa dolje.

“O’š čagat?” Pauza. Sekunda.

“Nemrem… boli me noga”, bio je odgovor, što je u istom trenutku dobio mjesto u antologiji kukavičluka. (Goga, gdje god da jesi — sori.)

Brzo dalje: favoriti su bili “While my guitar gently weeps”, “Freebird” Lynyrd Skynyrda (jedino što je ta imala problem da na pola krene u brži ritam pa je u tom smislu bila nepraktična), obavezna “Wild horses” Stonesa, kao i njihova über laganica “Angie”, “Summertime” Janis Joplin, već spomenuta “Stairway to heaven” i mnoge druge.

Domaće stvari su pravile ozbiljnu konkurenciju stranima — naša rock-scena bogata je laganicama — najprije Dugme sa svojim sporim pastoralama, jasno Azra i Čorba i njihove uglavnom gorke laganice (osim kasnije Čorbine, neopisive “Kad hodaš”) bile su posebne, pa Valjak, zatim u plejadu sentiša, koji se kod nas konkretno, iz snobovštine, nisu slušale ali su u ostatku zemlje imale besmrtan status, ubrajaju se čak dvije Divljih jagoda — “Jedina moja” i “Krivo je more” i druge.

Ipak, kraljice laganica dvije su pjesme: prva je neprolazna “Da li znaš da te volim” Dade Topića — za vrijeme koje bi se zamračena, od prvih pljugi zadimljena soba ispunila parovima (kao i kutovi sobe), mnoge cure bi rekle frendicama da se “idu prošetat”… uglavnom — ak do stiha “da li znaš da pamtim riječi…” nije pala “žvaljotka”, šanse su bile da je do kraja večeri ostala samo zeka s dečkima, da nećeš imat koga “otpratit doma” i generalno — da si ostao “solo”. A druga pjesma… Druga je danas gotovo zaboravljena.

“Uu, tvoj dah me mami da ti se dam” intonirao je jebački, tik uz mikrofonske membrane snimljeni, šušteći i tiho dahćući, senzualni muški bariton. “A neću jer dugo, dugo sam sam…” Ne znam je li stvar bila “samo” u vokalu, vokalu što je curama zamagljivao poglede, implicirajući nešto što im mi, klinci iste generacije (još) nismo mogli dati; u pjesmi, u ironičnoj distanci oličenoj u totalno camp srpskom izgovoru teksta (“os-távio sam trag u srcu tvom / koji nikad, nikad neče d’ prodže”), njenoj cool atmosferi s okusom zabranjenog ili svemu ovom zajedno, ali nijedna stvar/laganica nije palila cure u generaciji kao “Voli te tvoja zver”, kako se zvao troipolminutni gem anonimnih one hit wondera.

Potpuno je nevjerojatno kolika je diskrepancija postojala između ljubavi prema ovoj pjesmi i apsolutnog nepoznavanja autora/izvođača iza nje. Već u praktičnom smislu: nitko naime nije imao ploču, nego su ljudi čekali uz radio da se stvar pojavi ili je presnimavali od drugih, pa bi snimka često bila bez prvih par sekundi ili bi se na kraju prije nego što u “miksu” pređe u drugu čuo glas spikera. Kad bi me u razgovoru cure pitale “ko svira onu stvar” — gotovo uvijek mislile su na nju, poslije već kad bi opalo pitanje “ko svira…”, znao sam sa sigurnošću da misle na “Zver”. “Divlji anđeli”, odgovarao sam, našto bih po pravilu natrag dobio prazan izraz lica i skupljene, isturene usne što su slale nijemu poruku — “Ko…?”

Pa onda da se ispravi nepravda i da se veli — iza glasa stajao je Nebojša Savić-Boca, pjevač grupe Divlji anđeli, koji je u toj kratkoj sekundi kad se njegov band pojavljivao na tv-u, uvijek nastupao u adamantovskom husarskom kaputiću i našminkan, tekst je napisala Marina Tucaković, a stvar je producirao Saša Habić, što ovako nabrojano mnogo govori onima koji razumiju.

Laganice su isparile iz naših života, orwellovskom kulturnom revizijom — inkompatibilne kompliciranom, distantnom i ironičnom kasnoadolescentskom ponašanju, baš kao što su tulumi zamijenjeni klupskim i koncertnim životom, znači odvajanjem od kvarta i odlaženjem u centar, a sve to je zapravo predstavljalo prelaz u jedan drugačiji, “ozbiljniji”, generalno nesentimentalniji period, kad smo se već trenirali u primanju udaraca, jačih i bolnijih nego što je odbijanje poziva na ples, kao i, nek mi se oprosti na dvoznačnosti, gubljenju vlastite nevinosti uopće.

  • Đorđe Matić