Krvava bajka
Spomenik kragujevačkim žrtvama na izdanju pošte DDR-a. Arhiv: Zoran Stošić
Vjerojatno ne postoji osoba rođena u Jugoslaviji koja nije znala početne stihove pjesme Desanke Maksimović: “Bilo je to u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu…”. Posvećena đacima strijeljanim u Kragujevcu 1941, pjesma osim povijesti svoje duge fame ima još jednu, ako ne dužu, a to je povijest njena ironiziranja.
Sve patetično, mračno, teško što se skupilo u nekoliko strofa i čime su nas, preko “svečanih akademija”, godišnjica i “evociranja”, traumatizirali godinama, vratili smo joj kroz nemilosrdnu zajebanciju citirajući je uvijek u komičnom kontekstu. “Umrla je, mučeničkom smrću, četa đaka u jednom danu”, značilo je tako na primjer, preneseno, dan kad bi u školi palo ispitivanje bez najave, a učenici loše odgovorili.
Pjesma je pružila mogućnost i da školarci zapadno od Save prošire svoj leksik — nitko živ nije znao što znači riječ pelcovani. Dobro, skužilo se po kontekstu — ako su “od istih bolesti bili pelcovani”, moglo se pogoditi da se odnosilo na cijepljenje, ali svejedno, taj glagol još je više pridonosio distanci i antipatiji koju smo osjećali prema toj pjesmi.
Da nismo pogriješili što nas je osjećaj krivice zbog toga mimoišao, dokazuje jedan od najmračnijih kadrova snimljenih do rata — početak je 1990-ih, pjesnikinja, sparušena i senilna, na nekoj “svečanoj akademiji” sjedi između generala i “predsednika”.
“Starosti, ime ti je bezosjećajnost!”, da citiram svog omiljenog pjesnika.
- Đorđe Matić