Kad su cvetale tikve

Vjerojatno najbolji domaći poslijeratni kratki roman. Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića priča o beogradskom (dušanovačkom) boksaču Ljubi Šampionu (zvanom i “Ljuba Vrapče”), pokrila je više teritorija nego što je to slučaj i kod mnogo otvoreno ambicioznijih i razvikanijih knjiga: u isto vrijeme roman o emigraciji, nostalgiji, politički roman, knjiga o odrastanju i urbanosti, o boksu…

Na svega stotinjak stranica Mihailović je kroz usta svog lika, neumivenim i direktnim govornim jezikom, kakav nema paralele u našoj književnosti, ispričao tragediju glavnog junaka i jednog vremena, a svojim preštedljivim, “nevidljivim” stilom, u hodu inovirao čitav domaći roman te u konzekvenci i našu poslijeratnu literaturu. Prirodno, ubrzo je od teksta napravljena drama, čije izvođenje u JDP-u 1968. i uskoro zabrana s, doslovno najvišeg mjesta, pripadaju najpoznatijim kultur-političkim kontroverzama u SFRJ.

Rastući u kulturi koja je, posebno u literaturi, imala fundamentalni problem “tona”, manje ili više, ali uvijek artificijelnog, kad sam prvi put u adolescenciji, nespreman, čitao ovaj roman, razlozi zbog kojih je bio tako slavan — politika, zabranjene teme, Goli otok — ništa mi sve to skupa nije predstavljalo. Bio sam fasciniran jezikom knjige: Ljuba govori jednom “arhaičnom”, godinama u inozemstvu konzerviranom varijatnom beogradskog uličnog slenga, a Mihailovićeva je umjetnost bila da tim “ograničenim” i reduciranim leksikom i govorom uspije ne samo ispričati priču, nego i ocrtati najfinije detalje i stanja, kao i atmosferu — kako u monološkim dijelovima, u kojima se narator obraća nevidljivom sugovorniku (pitanje — kome govori Ljuba — namjerno je ostavljeno otvorenim), tako i u dijalozima, tom paradnom konju novije srpske književnosti.

Kad smo kod uličnog slenga — Mihailović je bio svjestan poetičke vrijednosti naše psovke. U vrijeme kad smo morali čitati kanonske knjige u kojima “lik umire od tuberkuloze na sto šezdeset strana” (Prele o Čarobnom brijegu), ili pak domaće romane gdje likovi pisaca što su koliko jučer došli s kamena, govore kao švedski profesori — Mihailovićevi likovi izgovarali su rečenice tipa: “Majke vam ga lopovske” ili “Jeste — do moga”.

A tek one “rupe” — cezure, naglašene pauze, izostavljanja, tišine između likova, stvaranje značenjskih rupa koje bi onda čitalačka senzibiliziranost dopunjavala… Eric Clapton je slavno rekao da je odlika dobroga gitarista ne ono što odsvira nego što izostavi, a to bi moglo poslužiti i kao opis glavnih Mihailovićevih pripovjedačkih strategija. Da ne govorim koliko je impresioniralo — a kako je tek to teško bilo napisati — da je u pitanju bio roman gdje samo jedan narativni glas vodi cijelu stvar, a da pažnja ne padne ni na tren — to je također bio razlog zašto su se neki od nas divili tom piscu (podvig će Mihailović ponoviti u mnogo dužem romanu Petrijin venac).

I nisam bio sam, mnogi su voljeli tu knjigu iz sličnih razloga. S njom se lako komuniciralo, ali bi pri ponovnom čitanju i te kako izlazili novi i novi nivoi značenja, skrivene poruke, nove potvrde piščeve stilske ekonomije, detalj koji se nije primjećivao odmah, uglavljen negdje u tekstu.

Nakon što je došao ovaj naš udes, čitao sam Tikve i malo se bojao ponovnog susreta s knjigom, strahujući da je njen nekadašnji sjaj izblijedio kao i kod mnogih drugih stvari. Čekalo me iznenađenje — knjiga ne samo da nije bila manje fascinantna nego je dobila nova i nepredviđena značenja, novi kontekst. Čitajući je nakon svega, u emigraciji i u drugačijem vremenu — prvo je poglavlje, već od prve rečenice (“Ne, neću se vratiti.”), imalo drugu težinu — identificirao sam se s njom kao rijetko s čim u literaturi, a knjiga mi je ponovno postala kultna.

To nije bilo jedino iznenađenje: malo poslije, čitajući je po ne znam koji put, došao sam do zadnje stranice i pročitavši sâm kraj ostao frapiran. Kako je moguće da ga prije nisam primijetio? Kako mi prije nije upao u oči ovaj profetski završni paragraf? Možda tada još nismo bili spremni, možda nije bilo vrijeme, pa smo prolazili “pored” njega, ili ga podsvjesno preskakali? Sad je kasno da se sazna.

Da pisac i njegovo djelo nisu jedna te ista stvar i da djelo može i te kako biti pametnije od svog autora, pokazao je afterlife romana u 1990-ima. Strašna, antihumana ideološka pozicija njezina autora kojom on ovih godina, kroz svoje zadnje knjige i u intervjuima, nastavlja ponižavati dio svojih (bivših) čitalaca, osvetila mu se. Oni u koje se autor kune, nacija, ne čita ga, a obožavatelji tog romana bili su upravo oni na suprotnoj strani — anacionalni i “jugo-futuristi”. Kiš ga je strašno volio, a Štulić je jednom rekao: “Kod nas ima jedan jedini dobar roman — ‘Kad su cvetale tikve’.”

Prošle godine bio sam nakon više od deset godina u Beogradu. Dok smo se u taksiju vozili autocestom, prijatelj mi u jednom trenutku reče: “Vidiš ovaj kraj, tu desno — to je Dušanovac.” Prvi put u prilici da vidim naselje iz kultne knjige, pokušao sam na brzinu, u vožnji, vidjeti što više.

Ništa nije izgledalo onako kao u romanu — brdo koje se spuštalo prema cesti bilo je pokriveno neboderima, a samo na trenutke vidjeli su se “dušanovački kućerci” — oni isti o kojima sam čitao toliko puta. Bilo je tu neke simbolike: male, krhke nastambe duše, pokrivene tvrdim neprobojnim betonom ideologije i staračke hladnoće.

  • Đorđe Matić