Grlom u jagode

Jagode

Jedna od najvoljenijih, najgledanijih i najboljih naših televizijskih serija. Srđan Karanović: “Mogu da kažem, iz današnje perspektive, da sam vrlo srećan što sam odrastao u tim 1960-im godinama. Ne pamtim iz tog vremena nikakve političke pritiske ni na moje roditelje, ni na mene, ni na moje drugove. Vrlo skromno smo živeli, ali smo imali osećaj da stvari idu nabolje i oko nas i u nama, a to je fantastičan osećaj.”

“Grlom u jagode” napisali su Srđan Karanović i Rajko Grlić, režija Srđan Karanović, direktor fotografije Živko Zalar, kompozitor Zoran Simjanović, Bane Bumbar bio je Branko Cvejić, Uške — Aleksandar Berček, Miki Rubiroza — Miki Manojlović, Boca — Bogdan Diklić, Seka — Đurđija Cvetić, Goca — Gordana Marić, Lepa — Zlata Petković, Banetovi roditelji su bili Olivera Marković i Danilo Bata Stojković, a baka — Rahela Ferari.

“Te, 1975. godine” — da parafraziramo rečenicu koja je, uz Simjanovićevu muziku, postala zaštitni znak serije — počelo je emitovanje “Grlom u jagode”. To je priča o mladima, o svakodnevici Baneta Bumbara, njegove porodice i prijatelja od 1960., kada je njemu bilo petnaest, do 1969. godine. Serija opisuje polet mladosti generacije rođene četrdeset i neke, tokom ludih 1960-ih i teče kroz doživljaje Baneta Bumbara od momenta kada je svet video kao beba, iz kamiona, dok se obitelj selila u novi stan, pa do diplome.

Pratimo sva Banetova iskušenja i ona jedne adolescencije, jednog posebnog doba: neuspešne pokušaje da postane sportista, odlaske na Kalemegdan, gde sa Ušketom, Mikijem Rubirozom i Čombetom ide na igranke na kojima Mile Lojpur svira rokenrol, zaljubljivanje u novu školsku drugaricu Lepu, zbog koje privremeno ostavlja stalnu simpatiju Gocu. Tu je i Divna sa kojom deli ljubav prema poeziji i doživljava prvo razočaranje, zatim pokušava da se preko Italije domogne sveta, a roditelji ga hvataju u Istri. Bane odluči da postane čovek, kupuje polovnog fiću, pa se 1969. godine ženi Biljanom i rešava stambeno pitanje.

Na kraju svake epizode ređaju se hronološki događaji iz godine u koju je epizoda smeštena: gde je bio Tito, zašto je Andrić išao u Stokholm, ko je otvorio neki most na Dunavu, a ko iz belog sveta letovao u Dubrovniku… Ove je događaje iz off-a izgovarao sam Bane i završavao kasnije slavnim citatom: “A ja sam odlučio da…”.

O sjajnim detaljima i osećaju za doba po kojima mnogi pamte seriju, Srđan Karanović danas govori: “Materijal za priče skupljali smo od raznih ljudi. Zalar je bio izvor za delove o gitari, Grlić i ja smo iskoristili bavljenje kinoamaterizmom, intervjuisao sam svog oca kako je živeo u 1960-im, Zora Korać nam je pomogla o detaljima o Pešti i Novom Sadu, Cveić je u starim brojevima Politike nalazio vesti koje bismo ubacili kao caku u dijalogu. Modu i scenografiju smo pažljivo studirali. Mnogo truda smo uložili u traženje fiće koji se otvara ‘na spolja’, pa krimki, cipela sa specijalnim šniranjem, pa džempera od buklea. Ni do kraja snimanja nismo pronašli ispravan Suprafon gramofon, a tako sam ga žarko želeo.”

  • Goran Tarlać