Golden girls from Rome

Beba Lončar i Milutin Mićović u filmu “Lito vilovito”, 1964. Arhiv: Zoran Stošić

Marija Baksa, Beba Lončar, Dijana Bećirević i Mersiha Čolaković. Kad se pogleda unazad, razmišljajući o četiri gore imenovane našijenske celebrities, odmah izbija na površinu jasan pattern — sve četiri ljepotice; sve plavuše, iz Jugoslavije; sve su, mlade, napustile zemlju i potražile uspjeh i sreću izvan nje — točnije, u glavnom gradu Italije. I sve četiri nestale negdje u vremenu… A kada bi pak tu i tamo isplivale i pojavile se ponovno i u različitim kontekstima, spomenuti “uspjeh i sreća” zvonili su nekom mračnom, ledenom ironijom. Ali o tome nešto kasnije.

Marija Baksa i Beba Lončar glumile su (zapravo, uglavnom statirale, ali ne budimo zlobni) po filmovima, ili u boljim slučajevima imale, kako se to danas veli, cameo uloge, onda kad je za potrebu filma trebala raskošna plavuša koja se bez problema rješavala odjeće pred kamerama.

Beba (pravo ime Desanka) Lončar počela je karijeru u ozbiljnom filmu (Deveti krug Franceta Štiglica), ali je svojom ulogom u kultnom Ljubav i moda Ljube Radičevića dobila status pin up cure i skoro pa domaće Brigitte Bardot. Ponuda za neki englesko-jugovićki koprodukcijski trash značila je odlazak iz zemlje i nestanak s naše kulturne mape. Pred kraj 1970ih ponovno izranja u domaćem filmu i, ujedno, po prvi put u životima ljudi moje generacije — njena uloga u Drugarčinama Miće Miloševića jedno je od najvažnijih ranih, formativnih seksualnih iskustava ovog potpisnika, a po tome koliko se ljudi poslije sjećalo tog ne tako važnog filma, očito i drugih koji su počeli sazrijevati u navedenom periodu. Kršteno ime gđe Lončar dobija u kontekstu nova, (ne)slućena značenja. “Desanka”, indeed!

Marija Baksa, otprilike iste generacije kao i Beba Lončar, druga je priča. Ako je u Bebi postojala jedna fragilna crta u kombinaciji sa senzualnošću, Marija Baksa bila je, nasuprot, štono se kaže — “žena-zmaj”. Raskošne ljepote koju nije sakrivala, i s nekom gotovo grubošću, bila je idealna za uloge tzv. “slobodnih žena”. To se potvrdilo u njezinu drugom filmu, legendarnom Mlad i zdrav kao ruža, Joce Jovanovića. Malo ljudi danas zna, ali taj film — u kojem se beogradski taksista (Dragan Nikolić) zaljubljuje u prostitutku — imao je sličnu temu kao slavni Scorsese-Schraderov film. Jovanovićev je film, međutim, snimljen — pet godina prije! Nakon njega Marija Baksa (od tada s odrođenim “Baxa”) odlazi također u Rim i snima cijelu seriju trash filmova. U domaćem filmu se ponovno pojavljuje početkom 1980ih kad, glumeći u Vrdoljakovu Kiklopu ljubavnicu Melkiora Tresića (Frano Lasić), uz Miru Furlan (“Kior, dodži!”) ostvaruje neke od nesvjesno najkomičnijih momenata domaćeg filma.

Dijana Bećirević prvi je pravi jugoslavenski centerfold, u američkom smislu riječi. Slikala se gola kasnih 1970ih za zagrebački Start, točnije za njegovu legendarnu duplericu, do tada uglavnom bezeciranu za američke cure. Fotografije (ne sjećam se autora), ovako kroz maglovito sjećanje, pamtim kao potpuno rafinirane, s indirektnim vermeerovskim dnevnim svjetlom, situirane u nekom starinskom građanskom salonu — uvijek smo poslije u podsjećanju na te fotke zamišljali da su napravljene u jednom od misterioznih stanova na galerijama u bivšem Prolazu sestara Baković u Zagrebu, koji su u našim imaginacijama bili domaća verzija pariskih mansardi. Sve skupa — sama definicija rafiniranosti i erotike. Dijana Bećirević zapalila je najprije u Pariz gdje je, po nekoj priči, bila prva Jugovićka u Crazy horse-u. Onda je viđena u Rimu gdje je, navodno, i danas.

Mersiha Čolaković bila je najprije voditeljica nekoliko zabavnih programa na Televiziji Beograd. Sjećam se nekog kontakt programa uživo, između naše i talijanske televizije; govorila je talijanski i bila neopisivo seksi na neki poseban način — misteriozan, konzervativan a izazovan. Tako je bar pamtim. Čulo se poslije da je i ona u Rimu gdje, po klasičnom balkanskom macho scenariju urbanih mitova, “snima porniće”, koje naravno nitko nije vidio. Ti koji su tvrdili ovo o njoj, sami nisu gledali ništa od svega, ali su svi odreda imali frendove koji su navedene porniće, “časna riječ, čovječe”, imali doma na videu, samo ih, baš, evo, sad ne mogu pokazat.

Fusnota je nemilosrdna i tužna kao i sve (ili mnoge) naknadne istine o mitovima: za boravka u Rimu, jednom sam, prebacujući beskonačne tv-programe, na jednoj maloj, anonimnoj lokalnoj tv-stanici začuo poznati glas i nepogrešivo prepoznao akcent — zaustavio sam zepanje i pogledao. Malo starija, mrvicu, ali još uvijek dosta “feš” — bila je to Mersiha Čolaković: u skromnom studiju, kao voditeljica nekog od milijuna programa koje nitko ne gleda, reklamirala je proizvode nečega što se, neću nikad zaboraviti, zvalo Hollyfood. I sad kad se sjetim kako ta moguća televizijska superzvijezda, koja nam je svojom profinjenošću, poznavanjem jezika i kulturom približavala svijet — izgovara taj prostački kalambur, naježim se, još uvijek, od neke nelagode, gađenja… Ima jedna scena u filmu Quadrophenia gdje glavni junak otkrije da njegov idol, kulerski vođa mod-bande (Sting) radi kao potrčko u hotelu. Otkrivši to vikne za svojim bivšim herojem razočarano i izazivački: “Hey, bell-hop!” Ja, naprotiv, nisam viknuo ništa prema ekranu nego sam, za sebe se nasmiješivši, dok me polako obavijala tanka nit melankolije, okrenuo kanal i ispod glasa dodao jedno zadnje, opraštajuće: “So long, sweet princess…”

Kad čovjek sada nakon svega pomisli na sve to, na njih četiri, naše Golden girls from Rome, i pokuša vizualizirati njihov dolazak tamo — mora se malo, s tugom, nasmiješiti jer je trenutak tako filmski — četiri zlatokose visoke slavenske žene, savršene šminke i garderobe, skrivene iza sunčanih naočala i bez osmijeha, kako s izrazom nadmoći, noseći sobom kompletan zalog svog mogućeg uspjeha — vlastite raskošne ljepote, u slow motionu sigurno koračaju tvrdom rimskom kaldrmom dok se za njima okreću crnpurasti, mali Talijančići, a okolo sijevaju fleševi kao da je kraj svijeta. Ja ih i danas tako vidim. Tako ih želim zapamtiti. Kako odlaze iz stvarnosti u vječnost filma naših sjećanja. THE END.

  • Đorđe Matić