Fleki

Zagrebački punker, jedan od prvih, zaradio je ovaj logični nadimak zbog velikog poplavjelog (valjda) madeža koji mu je pokrivao skoro pola lica — mnogi su mislili da je to šminka. Fleki je bio rođeni punker — štakorskog lica, sa sitnim, rijetkim zubima i tankom, oštrom kosom — točno one potrebne fizionomije kakvu su imali neki od originalnih tipova iz engleskih bandova — Rat Scabies iz Damneda, ili Paul Cook iz Sex Pistolsa na primjer. Kad je u Zagrebu nastupila Hazel O’Connor, Fleki je skočio na binu, zagrlio Hazel, reporteri su ih tako ufotkali, a to je poslije izašlo skoro u svim novinama i časopisima. Fora je bila da je pola novinara pisalo o make up-u naših punkera, a druga polovica je mislila da si je Fleki to sam napravio, to jest da se izrezao po licu.

U Flekijevom punku nije bilo, za razliku od mnogih, nikakva “artizma”, on je kužio punk kao ekstenziju svoje psihologije huligana i neposlušnika, nekog tko jednostavno pravi sranje, nema redovit džob i živi po svom, izvan društva zapravo, a da je to tako bilo najbolje su svjedočile njegove tetovaže: grb “Dinama” stajao je na njegovoj podlaktici ravnopravno s imenima Sex Pistols i Sid Vicious (ako se dobro sjećam i s tetoviranom Sidovom facom). Kako su zagrebački punkeri uglavnom bili dobra deca, uglavnom iz srednje klase, mnogi su zazirali od nepredvidljivog Flekija, a i bojali ga se zapravo. Pogotovo kad bi ga se vidjelo na cesti u kombinaciji s njegovim kompićem i vlastitom ljubljanskom preslikom, tipom s nadimkom “Kuzla” (“kurva”), također alko-punkerom koji je mnoge povratnike s koncerata u Ljubljani dočekivao na ljubljanskom kolodvoru sa samo tri pitanja, redom: prvo — “Maš kaj drobiža?” (“imaš šta sitno”), drugo — “Kaj ste iz Zagreba?” i treće, logično — “Znate Flekija?”.

Jednom, već skoro nekako pred rat, naletio sam na Flekija, vozili smo se u istom noćnom tramvaju (on je silazio tamo poslije Držićeve, a živio je valjda negdje u Trnju, blizu Savskog nasipa (za ljude kao on, nikad se nije znalo zapravo gdje žive, osim ako čovjek nije bio iz njihovog inner circle-a) i tad mi je rekao da sanja o tome da si kupi neki kombi i da onda vozi okolo bandove na svirke. Poslije ga više nisam vidio. Fleki je umro 1990ih, čujem, po nekim pričama tako što se smrznuo negdje na Sljemenu, čime je još jedan autentični predstavnik zagrebačke ulice otišao u vječnost. Da me može čut’, Fleki bi na ovo, kako se i pristoji takvu tipu, rekao: “Daj stari, popi si i ne seri.” Rest in peace.

  • Đorđe Matić