Fehmiu, Bekim

Bilo je kod nas svakakvih glumaca, ali Bekim Fehmiu zauzima posebno mjesto. Internacionalno, bez obzira na rasipanje naših po svijetu, i dan-danas najuspješniji naš glumac. Albanac, rođen u Sarajevu, nastupao kao Jugović gdje god se pojavio i gdje god je glumio. A glumio je svugdje — od Hollywooda do rimske Cinecitta. Glumio je na albanskom, srpskom, hrvatskom, makedonskom, romskom, turskom, španjolskom, engleskom, francuskom i talijanskom jeziku. Bio je Odisej /Ulysses, Sveti Josip, Džingis-Kan, playboy Porfirio Rubiroza (o samom Fehmiuu i o njegovim ljubavnim poduhvatima postojala je cijela serija mitova, uključujući i onaj o Brigitte Bardot)… Bio je jedini naš glumac koji je igrao s Avom Gardner, Oliviom de Havilland, Ernstom Borgnineom, Dirkom Bogardeom, Claudiom Cardinale, Charlesom Aznavourom, Candice Bergen, Fredericom Forrestom, Timothyjem Daltonom… Iako je radio s takvim režiserima kao što je bio John Houston (“papa” Houston navodno mu je rekao “You’re good, son.”), nigdje nije bio bolji nego u domaćim filmovima i nitko ga nije tako snimao i koristio njegove glumačke kvalitete kao naši režiseri — sjetimo se odgajatelja u Specijalnom vaspitanju, Vrdoljakova Depsa i mnogih drugih.

Ipak, vjerojatno najveći Fehmiuov moment je uloga Belog Bore u Skupljačima perja (1967.), Aleksandra Petrovića. Kosovski Albanac koji glumi vojvođanskog Ciganina (that’s multi-culti for you!) — u legendarnom “belom odelu”, s borsalinom na glavi i vječnom pljugom u zubima — svojom je karizmom Bekim Fehmiu u toj ulozi i danas bez presedana. Njegova je pojava u Skupljačima uvijek opisivana kao kulturalno “autentična” — meni se, naprotiv, čini da je ikoničnost lika tu gotovo skroz citatna: Fehmiu kao Beli Bora izgleda mi kao patchwork Belmonda iz A bout d’souffle, Poručnika Blueberryja, Torpeda i naravno, Balkana uopće. Kad sam kao klinac gledao Skupljače nisam razumio kraj filma: na pitanje policajaca “Jeste li videli Belog Boru?”, likovi iz filma prvo odgovaraju da nisu, a onda, u stilu dokumentarca, isti odgovor ponavlja i mnoštvo anonimnih Roma. Sad mi je jasno što je Petrović htio reći — Beli Bora je nestao u legendu, nestao je u priču, u folklor, a možda ga nikad nije ni bilo, kao i, što se događa, metaforički, sa mnogim drugim pojavama i stvarima na Balkanu. Čini mi se da to danas vrijedi i za ovaj filmski lik: on je danas, film ili ne, u našoj kulturi, simbolizmu, kulturna referenca i naših života, bivših i sadašnjih, i ljudi iz naših krajeva, gdje god bili. Bekim Fehmiu, čovjek, nije naprotiv nestao u legendi, ali jest s filma i s kazališne pozornice. 1990ih godina povukao se u znak protesta prema situaciji u kojoj je njegovo, humano i građansko, dakle “realno” držanje bilo upravo besprijekorno.

  • Đorđe Matić