Domaćinstvo

Ubjedljivo i bez konkurencije najgluplji “predmet” ikad, obavezan u petom, šestom i sedmom razredu osnovne škole. Da se u praksu provodi ideja kojoj je za cilj bilo upoznavanje s pravilima o tome kako treba rasporediti aparate u stanu, kako se kuha i čisti, odnosno kako funkcionira moderno kućanstvo, to razumijem — tako je nešto vjerojatno bilo potrebno našem još neurbaniziranom narodu 1950ih godina, u doba golemih migracija selo/grad — ali da se 1980ih godina ne samo cure, buduće žene, nego i nas — ironične, mas-medijski svjesne, visoko urbane dečke, još k tome u pubertetu, podučava kako se koristi krojni arak, miješa zaprška i prave palačinke s nadjevom od šlaga i kore od limuna — za to je bila potrebna zapanjujuća količina gluposti i generalno naročit nedostatak osjećaja za realnost i za vrijeme. Još kad se uzme u obzir da je materiju, u maloj učionici što se nalazila tik uz školsku kuhinju, “predavala” žena lišena bilo kakva šmeka, bez stila, neistesana i bolno surova akcenta u govoru, onda je jasno zašto su satovi domaćinstva petkom bili sinonim za onu vrstu naročite ludnice koju su mlada čista srca mogla proraditi jedino kroz kataraktički smijeh, smijeh koji je tvorio onu vrstu posebnoga kasnosocijalističkoga nadrealnog humora. Zbog toga smo divljeg, sumnjalačkog, “đavoljeg” smijeha, bili izbacivani van s njezina “sata”, odlazili na školsko igralište, te sakriveni iza zida pušili nažicane cigarete, a u sebi se tajno veseleći i nadajući se sljedećem školskom satu, kad je po rasporedu francuski, na kojem će nam mlada, rafinirana profesorica, tajnovitih, bistrih smeđih očiju, svojim pričama o Latinskoj četvrti, gâteau de chocolat i koncertima Joan Baez na trgu Trocadero, tijekom te tri četvrtine sata približiti jedan drugi monde — uglačan, elegantan i dalek — daleko od krojnih araka na točkice iz 1950ih, daleko od razbijenih jaja, daleko od učionice kraj školske kuhinje gdje je i sunce padalo nekako sivo…

  • Đorđe Matić