Đogani, Hamed

Bili su dečki: Sale, Jerfa, Robi, Neno (zvan “Rubik”, zbog kockaste glave), Stanko, Damir i možda još koji, zaboravio sam. Dečki iz kvarta i iz škole, sasvim obični — osim po jednom: oni su bili “čageri” — kako je kod nas kolokvijalno ime za plesače. Ne bilo kakvi — nisu plesali valcer, naravno, nego majstorski free style što je vladao u disko-klubovima u to vrijeme. Tekla je prva polovica 1980ih i dečki su bili ono što bi vani zvali clubbers ili disco dancers, mada to nije u potpunosti precizan naziv. Disco je pripadao 1970ima, muzički i plesački, a oni su se palili na muziku iz tadašnjeg doba — break, electrofunk, canadian disco i subvrsta plesnog sounda, bastard po imenu italo disco — to su bile njihove lozinke. Znanje o tim poluopskurnim žanrovima imali su, detaljizirano i ispogrupirano, u malom prstu.

Dečki su bili robovi plesa, disciplinirani kao baletani, (samo)kritični do ponižavanja. U doba pošasti breakdancea, skidali su, negdje u potaji valjda, sve korake, pokrete, “fore” i onda dolazili na školske čage, gdje bi umjesto da pokažu što znaju, kulerski stajali sa strane s nadmoćnim izrazom na licu, te samo tu i tamo, okrenuli neku čagersku foru — “robot”, “backspin”, “val” (“stari, pošalji mi val”!) ili nedostižni moonwalk — i tako, u sekundi impresionirali svoje konškolarce. Nisu dakle pokazivali ni rasipali svoje puno znanje, nego otkrivali samo, namjerno, “vrh ledenog brijega” — školska čaga bila im je, naravno, nedovoljna. Čuvali su se za drugdje.

Treba li uopće reći da su bili slabi učenici, “propaliteti” — kako se to govorilo, a neki od njih već u osnovnoj školi ponavljači. Podijeliti pljuge, popiti koju pivu i pljuvati u krug, međutim — ni sa kim nije bilo lakše. Ni sa kim nisam radije visio nego s njima, iako su nam se ukusi radikalno razlikovali. Dečki su, tek sad vidim, bili čudna vrsta — s jedne strane konzervativni, a opet s druge, bez svijesti o tome — gotovo anarhična duha, provokativni, začuđujućih gesti prema muzici i inače.

Oni — u svojim crvenim “lakosticama”, vrećastim trapkama, “koledžicama” i šminkerskim zurkama (Saletu je crna kosa uvijek padala na jedno oko, a on ju je neprekidno micao zabacivanjem glave, što mu je postao tik) — i ja, u kontrastu — u kaputu, čak i za toplih dana, bedževi na mjestu i vojničke čizme do ispod koljena, Rotten-frizura — bili smo bez sumnje šaren bunch na pogled — poslije škole vodio sam ih doma, na vecchiu i da im puštam ploče. Konzervativni, kažem, a opet — reagirali su originalno, čudesno na određene stvari. Punk je naravno bio za njih promašen, to nit su kužili, nit ih je zanimalo, štoviše — punk je bio “neprijatelj”, suprotna strana. A i muzički — oni su tražili ritam, a industrijska mehanika punka bila im je maltretiranje iako su imali respekta za njegovu hrabrost, imidž, stilizaciju i nadmenost: you had to respect the leather jacket, drugim riječima.

Moment gdje su se poklopile stvari, a naši se svjetovi magično dodirnuli bio je neočekivan i, sad u potpunosti shvaćam, zapravo zadivljujuće poetičan: ako su vikali “gasi to”, na većinu ploča kojima sam ih testirao, nakon prvog slušanja već, tražili su da im ponovno i ponovno puštam, ništa drugo nego — “Nemoj”, Discipline kičme, taj najradikalniji “hit” ranih 1980ih. Surova instrumentalizacija, potpuno ogoljena — samo bas+bubanj! — i nemelodični Kojin shouting — pokretao je nešto u njima. Pogotovo kod Saleta, koji bi se po prvim taktovima nasmiješeno zagrcnuo: “Kakva guba!”

Ne znam u čemu je bila stvar, iskreno: možda ipak, unatoč agresiji, u njenoj čudnoj plesnosti — što je isto interesantno bilo, pošto je publika banda u to doba na koncertima samo klimala značajno i ozbiljno, blazirano zapravo, zadnje što bi im palo na pamet bio je ples — ali kako bih stavio iglu na treću stvar na a-strani, dečki bi, sjedeći, odmah počeli micati glavama i ramenima u taktu i uskoro su bili potpuno obuzeti mjuzom — totalni groove! Dečki su negdje u sebi imali nevidljivi nepogrešivi barometar danceabilityja nekih ploča — točno su procjenjivali da li se na njih može plesati ili ne. Kao oni crni brothersi

Možda je stvar bila, ako ne ide predaleko, i u tome što su negdje osjećali i da je “nemoj da bacaš betonske table sa vrha svoje zgrade — nemoj da bacaš betonske table, polupaćeš auta, a možda i ljude” imalo veze sa svima nama — dečkima iz Novog Zagreba, iz nebodera. Pa i ovu stvar smo slušali kod mene — na šesnaestom katu! Oni su u svakom slučaju polagano ustajali i počinjali plesati, sad već sasvim ozbiljni.

Rijetke su bile druge ploče koje su im se sviđale — “Blue monday” New Ordera bio je crossover favorit, a od naših još samo onaj disko-pastiš Elvisa J. Kurtovicha s njegovoga prvog albuma, kao i kompletan prvi ljubljanskog Videosexa — taj ih je impresionirao! Naravno, glazba na njemu je bila napravljena po modelu koji su voljeli — prvu stvar, onaj elektro noir “Detektivi” morao sam im puštati po sto puta — album je na kraju i završio kod jednog od njih, nisam ga nikad uspio dobiti natrag.

U doba kad bi svatko dovoljno senzibiliziran na takve stvari osluškivao kojim su se pojavama i ličnostima oduševljavali vršnjaci, tinejdžeri, glas koji je u razgovorima dopirao do mene, a koji su dečki tu i tamo spomenuli, bio je prejak, a previše misteriozan da ga ne bih primijetio. Oni, kuleri, preironični da bi se divili ikome, a kad bi ipak isplivalo koje ime, to je uvijek bio netko izvana — neki ljevak pod imenom Bobby Orlando bio je jedan od njihovih heroja na primjer.

Ipak, imali su jednog idola. To se nije moglo promašiti — njegovo bi ime izgovarali s reverencijom i strahopoštovanjem, nikad direktno kao temu.

“Sale, dobar si, dobro čagaš”, rekao bih kompiću iz grupe. “Ma, kurac”, odgovarao bi crnomanjasti tip. “Tre’aš vidjet Jerfu… Al ni on… čo’eče — ima sam je’an frajer…” Dramatična pauza. “Đogani…” Ponovo tišina. “Is’se, kak frajer čaga.” Đogani! — kako su strizali ušima ostali kad bi palo ovo ime, nijemi od respekta.

U doba kad je još rijetko tko od nas napuštao kvart, oni su se iskradali navečer i odlazili u centar, u klubove. U Trešnju, rjeđe Ben, Saloon, onaj disko u Intercontiju, a sve kako bi gledali svog heroja, koji je ponekad plesao tamo, “pojavljivao se”, bolje rečeno — baš kao što ide larger than life vrsti kultova, onoj za koje se ne zna gdje i kako zapravo prebivaju, između trenutaka kad se udostoje počastiti podanike svojom aparicijom. Aristokratska gramatika nije slučajna — on, Đogani, bio je kralj. Kralj dancefloora.

Doduše, ni da sam htio, nisam mogao više saznati o misterioznom čageru. Ono što ljudi danas možda teško razumiju bila je vrsta “coolness fašizma” koji je onda vladao — naime, ako su čovjeka neko ime ili neki pojam zainteresirali u razgovorima društva gdje se kretao, nije mogao tek tako pitati o kome se radi. To je bilo potpuno nedopušteno i riskiralo se ispasti necool, što je bila ultimativna noćna mora — “kak misliš ko je to?”, već sam vidio namrštena lica. Nisam ni htio pokazati previše interesa — pa ipak sam ja bio “druga strana”, kakvi disko-denseri! — i nisam znao kako bih poduhvatio ovaj tajni kult. Zato nisam nikada s njima otišao da bih ga vidio kako pleše uživo.

U međuvremenu stvari su otišle dalje, kako to biva, upisali smo se u različite srednje škole, putevi su nam se razišli i ja sam zaboravio na njega. Misleći danas na dečke i na jednu cijelu eru — odlučio sam ovako unazad složiti tu storiju — biografiju nekoga tko je samo sjenka, daleka referenca, “fantazma” iz drugog vremena. Taj poduhvat nije bio lagan.

On, Đogani, je, jednostavno rečeno, bio materijal za legendu prije nego se i pojavio. To sam uvidio čim sam, naprije iz treće ruke, počeo slagati dijelove njegove biografije. Bilo je vrlo teško odrediti što je istina a što mit, gdje završava jedno a počinje drugo. Prva analogija koja mi je pala na pamet bila je ona s crnim muzičarima, i kod njih su ti podaci uvijek razbacani posvuda i nikad sasvim pouzdani — kod Đoganija je bila ista stvar. Čak niti njegovo, očito “markirano” podrijetlo nije jasno — neki tvrde da je Rom, drugi Albanac, nevažno zapravo, ali ovaj pattern se opet ponavljao. “Južnjak” u svakom slučaju. “Drugi”. Neke današnje biografije — a te pak ništa ne znače! — tvrde da je rođen u Beogradu, ali to nije bitno. Ono što je sasvim sigurno jest da prvu slavu stječe plesanjem po zagrebačkim disko-klubovima krajem 1970ih, u doba prve diskomanije — one Saturday Night Fevera i Travolte. Legenda glasi da se pojavio odjednom i odmah sve impresionirao neviđeno virtuoznim stilom plesanja, a uskoro je dominirao svim klubovima. 1980. u Zagrebu postaje i prvak Jugoslavije u diskoplesu, a 1983., na takmičenju u Grenobleu, u organizaciji IDO-a (International Dance Organisation) šampion Evrope i vicešampion svijeta u istoj disciplini.

Kao i svi naši dreameri, još od 1960ih — tvrdi momci s ulice, prvi rokeri, starlete — i njemu okolina postaje premala i pretijesna: odlazi u Italiju i pleše po tamošnjim diskotekama, fascinirajući Talijane, glas o njemu se širi te ga gazde klubova često unajmljuju kako bi svojim spektakularnim umijećem držao atmosferu u usijanju. Nikad, kažu, nije razočarao. Uskoro se dogodio i logičan korak — Đogani je iz diskoteka prešao na televiziju. Dobija angažman na nacionalnoj televiziji RAI, u emisiji “Show fantastico” nastupa kao star dancer i vođa vlastite plesne grupe. Punih šest godina radio je u Italiji kao profesionalni plesač.

Otići u zemlju odakle je dolazio golemi dio muzike na koju se plesalo po klubovima kod nas, i tamo, na njihovu teritoriju, tući ih vlastitim oružjem, osvajajući klub po klub, diskoteku po diskoteku, kao apsolutni outsider… “What balls!”, što bi rekao Martin Sheen u Apokalipsi.

Proces se odvijao dvosmjerno: čitava disko-subkultura tog vremena formirana je većim dijelom baš na talijanskom modelu, a za to tamo nitko nije znao niti mario, a opet, vraćajući se u Zagreb, Đogani je donosio među svoje fanove miris “bijelog svijeta”, ravno s izvora, makar, sad se tek vidi, taj izvor i “bijeli svijet” bili zapravo metiljavo, provincijalno susjedstvo. Mada ni to zapravo nije bitno.

Đogani je svojom pojavom napravio nešto drugo, i to je ono važno: dao je “lice”, mogućnost identifikacije jednom cijelom sloju, i inače slabo prisutnom, i stavio ga na kulturnu kartu.

Naši sugrađani, oni s ruba, šljakeri, proletarijat, a pogotovo njegov “etnički” rub, Romi i Albanci — naši “Cigani i Šipci”, kako smo im “tepali” — nisu se mogli naći u rock‘n’rollu, u problemima što je postavljao, u takvoj stilizaciji. To ih se nije ticalo uopće, previše “bjelački” i middle class. Trebao im je vlastiti zvuk, a kad su ga dobili, dobili su ga with a vengeance.

Sa širenjem diskoklubova, ta scena je dobila i svoje vlastite vrijednosti, svoje heroje. Međutim, po prvi put ti heroji su bili baš oni što su dotada uvijek bili rub i samo rub. U diskoklubovima 1980ih, kao nikad do tad, miješali su se svi, plešući jedni uz druge, ali stvarni heroji, najbolji čageri — bili su po pravilu momci s margine. Socijalne — a pogotovo etničke. A zahvaljujući elektroničkom plesnom soundu, centar i periferija dijelili su po prvi put i istu muziku, ali i istu modu, istu kulturu. Kičersku — možda, ali po osjećaju sigurno “svoju”.

Dovoljno se sjetiti u tom smislu kakav je utjecaj imao advent Michaela Jacksona — nikoga iz zapadnjačkog popa nisu “manjine” tako prigrlile kao svojeg, što je postalo i opće mjesto našeg urbanog humora. Muzika, moda, stil epohe, što sam ih maloprije spomenuo — skupile su se u ovom cross cultural, cross racial umjetniku — u jednoj osobi. Jedna od prvih nezvaničnih titula koje je Đogani dobio bila je “jugoslavenski Michael Jackson”, ili da budemo dosljedni — “Majkl Džekson”, ovako spelovano.

Pred našim očima događala se jedna fantastična bastard kulturna igra i tu se krug zatvorio. Zvuk iz diskoteka u svom autentičnom obliku bio je direktno ili derivirano “crnački”, a u našem kontekstu, metaforički — to isto…

Đogani je bio personifikacija te scene. I personifikacija jednog doba — doba kulturnog miješanja, heterogenosti, spontane i radosne gradske međukulturalnosti unutar istog sistema. Doba koje je uskoro nestalo.

Ono koje je nastupilo bilo je drugačije: u njemu je teško bilo zamisliti da se lokalni dečki iz nekoga kvarta pale na umjetnost tipa s ovakvim podrijetlom. I da ih je baš briga za to. I ne samo to — da nekoga tko je “drugi” drže svojim.

Zajedno s epohom negdje je ispario i naš junak, a sada, godinama poslije, potraga za njim i za njegovom biografijom uzela je začuđujuće “preokrete”.

Sredinom 1980ih Đogani je snimio čitavu seriju tv-reklama za sladoled, pa je i general public mogao vidjeti njegovo umijeće, a spotove je, ako se ne varam, režirao Antun Vrdoljak. Početkom slijedećeg desetljeća kad je režiser odjednom bio s druge strane kamere, grad je postao pretijesan za jednog od njih. Zna se za kojeg.

Đogani nestaje, usred onoga kaosa, a onda ipak isplivava “s druge strane”, pojavljuje se u Beogradu gdje ubrzo postaje popularan kao predstavnik ekstremnijega krila mješavine turbo-folka i dancea, nastupajući pod pseudonimom Đogani Fantastiko. Kad sam to saznao nisam bio uopće siguran da je ista osoba u pitanju. Vidio sam jednom, kod prijateljice, i neki videospot, ali — nisam mogao sa sigurnošću reći, lice mi je izblijedilo u sjećanju. Možda je ovo neki drugi tip s istim imenom? Ne, uvjeravala me prijateljica dok smo zajedno gledali spot, to je on. Osim toga previše je bilo podudarnosti. Iako… Bio je još jedan detalj što je unosio zabunu — ime… Ovaj je naime tvrdio da mu je ime, od svih mogućih! — “Đorđe”. “Đorđe Đogani”. Hm, mozgao sam i dalje… A onda — onda sam shvatio i gorko se nasmijao. Kakva je to povijesna ironija bila: Hamed Đogani, moj bivši sugrađanin, odlučio je pod mus da postanemo imenjaci baš u trenutku kad su ondje odakle je upravo stigao to ime ljudi mijenjali — u bilo koje drugo… Kako god, pomislio sam kasnije, stvar je izgleda bila riješena. Priča je tu. Ipak…

Ovdje u Nizozemskoj, zahvaljujući kabelskoj televiziji gledamo i njemačke tv-stanice. Prije koju godinu naletio sam na direktan prijenos koncerta Michaela Jacksona, slučajno okrenuvši kanal u neko nedjeljno popodne. U prvom redu, nagurane uz zaštitnu ogradu male Njemice su padale u nesvijest još prije početka giga, a kad se vanzemaljac, tip neodređene rase pojavio na stageu, nastao je afan, potpuna histerija. Show je krenuo.

Međutim, režiser je ubrzo našao nešto zanimljivije od događanja na pozornici i neprestano je vraćao kadar na jedno lice u publici, baš u prvom redu. Među plavokosim njemačkim curicama isticao se tip — odjeven kao Michael Jackson do u detalje — jakna i hlače, posute “šljokicama”, s jednom bijelom rukavicom, prirodno kovrčava kosa složena u džeksonovsku “fudbalerku” — i upadljivo crnomanjast, prepoznatljive “južnjačke” fizionomije. Turčin? Albanac? Rom? Jedan od “naših”, u svakom slučaju. Tip je, čak nekako uspjevši napraviti dovoljno prostora oko sebe usred one frke i ludila, pogledom fiksirao kameru i ne trepnuvši, izvodio na dlaku iste pokrete kao “Wacko Jacko”, samouvjereno, virtuozno, siguran u sebe i u svoje znanje — kamera se stalno vraćala na njega, i ubrzo je postalo jasno da je neznanac iz publike ukrao show. A možda…

  • Đorđe Matić