Dinastija

Američka serija za koju se slobodno može reći da joj, uključujući i takve klasike kao što je bilo “Dugo toplo ljeto”, niti jedna strana tv-serija nije prišla ni blizu, ni po popularnosti ni po “širem” utjecaju na društvo. U svom prvom i najslavnijem periodu, od onih ranih epizoda u dobro ljeto 1984, pa sve do pune popularnosti i kasnijeg, završnog afterglowa u noćnom programu TVB, “Dinastija” je, čija je čuvena trubačka špica (Bill Conti) bila “bojni zov” za okupljanje pred televizorom u pola deset ponedjeljkom, bila bez premca.

S jedne strane sâm sinonim za doživljavanje “Amerike” i kapitalizma, a opet familijarnost kojom su Jugoslaveni dočekali Blakea Carringtona, industrijalca i patera familiasa u seriji, nezapamćena je — “Blejk” je naprosto bio “naš čov(j)ek”. Njegove probleme, koliko god to sumanuto zvučalo, ljudi su doživljavali kao svoje (“džaba mu pare, kad ima ‘naku familiju”) i bez, kod nas tako često izraženog, cinizma, blejali u tv s nekom nepoznatom naivnošću.

Igor Mandić je u ondašnjem utjecajnom Studiju napisao raskošan tekst o “Dinastiji” kao seriji o malleurima današnjeg svijeta, pa otud i socijalističke Jugoslavije kao njegovog dijela, zajebanti iz Rokera s Moravu u hitu, indeed, “Dinastija” govorili su o silnim preljubima među likovima (“svakem tuđa žena prija”), Balašević je u nekom kvizu ad hoc složio parafrazu svog “Bože Puba” (“…to je priča o tipu zvanom Blejk”), Koja iz Discipline kičme nosio je bedž s fotkom Blejka i njegove vazda plačuće žene Kristl (“Obožavam ‘Dinastiju’. Najviše mi se dopalo kad Adam kaže: ‘dva loša ubiše Miloša’”, pričao je Koja u intervju-u Rocku), pa se otkrilo podrijetlo Catherine Oxenberg, glumice koja igra “Amandu” (podatak koji bi novinari saopćavali s kiselim osmijehom i kroz stisnute zube). Mršava Tajana iz mog razreda na bilježnici je imala napisano “Đef Kolbi”, a možda najljepša posveta, koja me još uvijek iz nekih razloga dirne, jest što se u svim republikama najraskošnije i najmodernije zgrade, kakve su se baš 1980ih sve više gradile, još uvijek zovu “karingtonkama”.

Gledali su je svi, mi tinejdžeri također, samo nismo priznavali. Do momenta, to jest, kad se u našim životima pojavilo plavokoso čudo u vrućim hlačicama i bijeloj šulji, što se vikalo Heather Locklear, ili — “Semi Džo”, kako smo je bolje znali… Good times, baby, good times.

  • Đorđe Matić

Steven, srednji sin Carringtonovih, sin zle Alexis i dobrog Blakea koji je u drugom pokušaju oženio predobru Crystal, početkom 1980ih bio je prvo yu-hranilište za bakterijsku upalu svevremenih balkanskih tabua. Prikazivanje Stevena s partnerom i njihova ljubavna problematika u inače hiperpopulističkoj seriji “Dinastija” koju smo gledali 1980ih bilo je nacionalni susret s erotikom drugog reda.

  • Sandra Antolić