Diklić, Drago

Vjerojatno najrafiniraniji domaći jazz i lounge pjevač. Kukasta nosa, dugih zulufa i tanke kose, sa svojim izgledom lasvegaškog maitre d’-a i naročitim vokalnim stilom, ovaj je zagrebački muzičar već od kraja 1950ih plijenio pažnju. Diklić je zapravo počeo kao jazz-muzičar-instrumentalist — bariton saksofonist točnije, a tek kasnije je napravio karijeru kao pjevač, u čemu je i bio ključ: njegovo izuzetno originalno vokalno fraziranje — tipično sinkopirano i nekako “iščašeno” (“još… samo večera…s”), gotovo sa sigurnošću se može reći, duguje mnogo pjevačevu sax player background-u.

Na Zagrebačkom festivalu ‘63. Diklić izvodi vlastitu “Još samo večeras” (odnosno “većeras” — u Dragecovom, izrazito purgerski markiranom izgovoru), pjesmu koja će mu ostati najveći hit i po kojoj će ga do danas prepoznavati. Nije ni čudo: smokey jazz-akorda, noćno-melankolična, u retrospekciji asocijativno vezana za epohu uvijek doživljavanu u crno-bijeloj tehnici, u njegovoj suptilnoj urbanoj interpretaciji, pjesma je na jednom mjestu imala sve osobine Diklićeva stila, stavljajući ga, zajedno sa Kvartetom Predraga Ivanovića, Darkom Kraljićem i svega nekoliko drugih, u onu vrlo malenu grupu domaćih autora i izvođača koji su uspjeli napraviti relevantne vokalne jazz-albume — ploče s muzikom koja, iako uronjena u svoje zapadne uzore, nije derivativna i nije imitacija.

Što zbog okoline, a što vlastitom krivicom, svakako premalo cijenjen, Drago Diklić bio je godinama negdje u pozadini, tezgareći pomalo i pojavljujući se tu i tamo na televiziji u emisijama retro i nostalgičnog tipa, što su ih najčešće radili ljudi njegove generacije pa su ga valjda otud i zvali. Nije međutim sasvim napustio jazz: ‘81. godine, na primjer, na Zagrebačkom jazz festivalu u Kulušiću nastupio je uz B. P. Convention sa slavnim Georgiejem Fameom, ali zapravo nikada nije dobio priliku da u zrelim godinama obnovi karijeru džezera, od čega je prvi korak trebao biti da u boljim tehničkim uvjetima 1980ih, ponovo snimi svoje stare pjesme i da im tretman kakav zaslužuju.

Možda upravo zbog svega nabrojanog, ili unatoč tome, 1990ih je godina njegovo ponašanje moglo u najmanju ruku biti opisano kao čudno, da ne kažem neku težu riječ. Vjerojatno zbog podrijetla, a nešto i zbog karaktera valjda, Diklić se muvao u opskurnim društvima i organizacijama jednog još opskurnijeg sistema — bio je između ostalog i direktor šlageraškog festivala, agitirao za loše stvari i još goru partiju, a prije dvije godine biografija mu je dobila i bizarnu fusnotu — Drago Diklić kandidirao se za Predsjednika Republike!

Nedavno, za potrebe jednog filma, pjesma Drage Diklića “Moja draga” kroz novi, pomodni loops & samples remix dobila je tipičan postmoderni makeover. Pa onda, ako je tako, i ako je sve ironija i citat, neka bude — onda si ja zamišljam da je i njegova kandidatura to isto: hommage vlastitim idolima — Sinatri, Nat Coleu, et al — što su se, mitskim showbiz/Vegas/ Mob/kongres putem, također tijekom karijere okrznuli o politiku. Neka, dakle, ova interpretacija ovdje posluži kao drugačija vrsta makeovera kojeg dajemo velikima — onog moralnog. Uostalom, predviđam da će s Dragecom biti kao i u slučaju njegovih američkih uzora — nitko više ne pamti je li Ol’ Blue Eyes bio lobirao kod demokrata ili kod republikanaca. Ali pjesme i glas zato…

  • Đorđe Matić