Dijak, Vlado

Najnepoznatiji klasik domaće književnosti, sarajevski bohemski pjesnik koji si je mjesto u povijesti kupio još 1974., u trenutku kad je Goran Bregović uglazbio njegove stihove što su govorili o djevojci koja putuje na studij, a tužni je mladić, pjesnik sam, ispraća. Mladić, preplavljen emocijom, ne zna što bi rekao, najradije nešto visoko i osjećajno, ali onda na kraju ipak izgovara jednu banalnu rečenicu. Pjesma se, naravno, zvala “Selma”, a rečenica-stih koja je iz poezije ušla direktno u govor, u jezik, bila je koja druga nego “… i molim te, ne naginji se kroz prozor.”

Oni koji su imali tu sreću da bar jednom prisustvuju koncertu Bijelog dugmeta znaju trenutak: kad bi nakon Vladinog (ili Lazinog) intra na orguljama, na onaj ravni H-mol, Bebek (i druga dva poslije) naglo intonirao “Selma…”, dvorana bi eruptirala u prepoznavanju. “Selma” je bila klasik valjda već u trenutku kad je nastala.

Tekst se zapravo odnosio na drugo, ranije vrijeme, ono teško, poslijeratno, ranih 1950ih. Više od dvadeset godina kasnije, nakon koncerta Dugmeta u Lisinskom, Bregoviću je prišla dobrodržeća gospođa i rekla: “Ja sam Selma Vlade Dijka.” Ovu angedotu ispričao je sam Brega u jednom od intervjua u Dugmetovoj biografiji Ništa mudro; kao tinejdžer čitao sam je, anegdotu, po sto puta i nikada mi je nije bilo dosta.

Televizija Sarajevo davnih je dana napravila i jedan mali dokumentarac o Vladi Dijku. Slabo pamtim šta je točno bilo tu, ali sjećam se pjesnika: nasmiješen, u sivom hubertusu i sa šeširom, govorio je u kameru, okolo je padao beskrajno poetični sarajevski snijeg (uvijek sam mislio da romantika njihove pjesničke škole ima nekog vraga s tamošnjom klimom), a Dijak je djelovao kao čovjek koji poznaje kafanu, barem koliko i pisanje. Izgledao je opušteno.

Mnogi njegov sugrađanin-pisac bio je poznatiji i uspješniji, ali bilo je nešto u čemu ih je on “šio” — bio je ona vrsta umjetnika koja možda i nije napravila velik opus, ili “kapitalno djelo” (bože me sačuvaj takve karakterizacije!), ali zato jest jednim potezom, jednim naglim udarcem inspiracije i dobrih zvijezda, napravila sebi važan mali kut, mali međaš, stvorila sebi mjesto u plejadi i sad živi kupajući se u toj svjetlosti. Izgledao je kao oni koji su u jednom trenutku dosegli, uhvatili komadić vječnosti i onda se nakon toga opustili i tako relaksirani, ever since, žive dalje svoj život, umjetnički i privatni.

Možda mi se tu dopadala i činjenica da je netko iz svijeta književnosti “prešao” u onaj (tada) daleko važniji — svijet rock‘n’rolla, a ta je mala, intimna i savršena simbioza činila da oba umjetnička svijeta i obje realnosti postanu jedna od druge bogatije, da nisu jedna incestuozna kombinacija nego se međusobno oplemenjuju.

Pametni znaju da je imati sreću da čovjek bude dio ovakve kombinacije kao što je bila Bregović/Dijak iznimno rijetka pojava — uspješna — ne uspješna — dobra pop-pjesma, kombinacija muzike i teksta, traje sto puta duže nego ijedna zbirka “suvremene” poezije. Osjećaj da ljude ponese dobra pjesma i da je nepoznati zapjevaju, već mora da je neopisiv, ali naznaka da bi ona mogla potrajati u vremenu, mora biti veličanstven za autore.

Ovo saznanje je vjerojatno bilo razlog zašto je, za razliku od svojih uspješnih i samovažnih kolega, Vlado Dijak, da upotrijebim omiljeni pridjev samoga Bregovića, izgledao tako “komotno”.

  • Đorđe Matić