Daniel

“Daniel” bez j rođen je kao Milan Popović, u Herceg-Novom, valjda. Imao je poluhitiće (“Dženi nosi kečke / Dženi ljubi dečke / Dženi ljubi dečke / starije od nas…”) i bilo ga je po TV-u, ali ništa previše. Nastupom na festivalu Eurovizije 1983. s Dujmić/Cvikić/Došenovom “Džuli”, postiže visoko četvrto mjesto, jodl-refren postaje megahit, a Daniel bona fide teen-idolom — seljanka Vesna iz mog razreda bila je zaljubljena u njega. Feminiziran, u kožnom kompletiću iz butika Martina Arbanasa u Preradovićevoj, Daniel je bio živi smijeh, al’ i super — pogotovo zato što je totalno srušio mit o macho Crnogorcima.

• Đorđe Matić

Vama dečkima Daniel je bio živi smijeh — nama curkama bilo ga je neugodno gledati, onako feminiziranog, u plavom kožnom kompletu, i s onim pretjerano rumenim vlažnim usnicama. Ako je koja i bila zaljubljena u njega, nije se to usudila naglas priznati osim možda najboljoj frendici. Previše nas je podsjećao na one stidljive tihe dečke po zadnjim klupama u koje se nije zaljubljivalo i koje smo na školskim čagama preskakale kad bi se zavrtile laganice. Tako da se Daniela sjećam s osjećajem nelagode (naravno da mi je žao kad se sjetim kako smo ignorirale te jadne dečke).

Svejedno, bile smo ponosne na njegov uspjeh na Euroviziji, kao uostalom i dečki kojima je bio živi smijeh. Iako je bio završio na četvrtom mjestu, njegova “Džuli” bila je zapravo pobjednička pjesma te godine. Sjećam se konsternacije naših mama (Eurovizije i “Dinastija” su se tada gledale kolektivno) koje se nikako nisu mogle pomiriti s nepravdom da ga je zapalo četvrto umjesto prvo mjesto. Ja mislim da se gotovo nitko više i ne sjeća pjesme koja je tada pobijedila, ono čega se svi sjećamo jest da je engleski prepjev Danielove “Džuli” bio evropski hit ljeta ‘83.

• Iris Adrić