Dan kad je umro Tito

Dana 4. maja 1980. godine u 15.05 časova u Ljubljani prestalo je da kuca veliko srce predsednika naše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsednika Predsedništva SFRJ i vrhovnog komandanta oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita. Teški bol i duboka tuga potresaju radničku klasu, narode i narodnosti naše zemlje, svakog našeg čoveka, radnika, vojnika, i ratnog druga, seljaka, intelektualca, svakog stvaraoca, pionira i omladinca, devojku i majku. — Tanjug

Smrt druga Tita zatekla me onog nedjeljnog poslijepodneva u krugu obitelji, pred malim ekranom. Majka je zaplakala.
—Što će biti s nama?
—Ništa, a što bi bilo? — odgovorio sam, odigravši po tko zna koji put ulogu pouzdanog sina koji je u svakoj životnoj situaciji cool.
—I to se jednom moralo dogoditi — dodao je otac. — Prirodno je to. Svi ćemo jednog dana umrijeti.

Majku smo umirili. Prestala je plakati. Gledala nas je očima punim povjerenja i sigurnosti. Eto kako smo bili glupi i naivni tada, tog lijepog svibanjskog nedjeljnog poslijepodneva.

• Boris Buden

Zanimljivo je koliko je ljudi igralo ili gledalo nogomet kad je objavljeno da je “najveći sin naših naroda” umro. Ja sam igrao s dečkima iza zgrade, kad je na prozor izašla jedna žena i rekla:
—Dečki idite kući. Umro je drug Tito.
Nismo se puno premišljali.

• Blaženko Karešin

Ja sam došao doma i sjeo pred TV i gledao program koji nije bio program, već beskrajno dugi telopi s najavama da će se sad nešto dogoditi. Kad je spiker opet počeo čitati Proglas pokušao sam natjerati suze van, al nije išlo. Mislio sam red je, ali bilo mi je žao što je utakmica u Splitu prekinuta.

• anonim.

Igrao sam vani nogomet s dečkima. Vratio sam se kući i rekao mami da je Tito umro. Ona je rekla da to nije smiješno.

• anonim.

Te nedjelje gledalo se “Nedjeljno popodne”. Odjednom, u kadru samo dvije prazne stolice; to je potrajalo… Sve mi je bilo jasno…

• anonim.

Igrao sam se u sobi, dok je brat pisao zadaću. Stari je viknuo iz druge sobe: “Prekinuli su program! Nije valjda…”. Skupili smo se ispred TV-a slušajući proglas o Njegovoj smrti. Svi smo se zabezeknuto pogledali: “Što će biti sada? Idem pitati učiteljicu ima li sutra škole.” Nažalost, bilo je.

• anonim.

Od samog početka je bilo sumnjivo. U celom kraju ni jednog deteta da se igra na ulici. Šta se može. Uzmem loptu i šutnem je u zid. Ona se vrati. Opet šutnem. Opet se vrati. Nigde nikog. Šutnem nekoliko puta. Stanem. Kako to da baš nikog nema? Čudno. Ponovo pogodim zid. Udarac odzvanja, prelama se u meni. Polako već počinjem sa samosažaljevanjem, kad, odjednom, sa trećeg sprata, preko terase, pomalja se ćela komšije Vukmanovića (pandur u penziji, doživotni predsednik kućnog saveta):
— Jesi li ti normalan!? Šta lupaš tu! Znaš li ti da je umro drug Tito?! Marš kući!

Trčim ulicom, grcajući u suzama. U stanu me, na kauču, ispred televizora, čekaju mama i tata.
— Zašto se onaj čika dere na mene?
Ne čuju moje uplakano pitanje od vlastitih jecaja.

• Mikica Ilić

Kod babe i dede sam. Zvoni telefon — panika… Deda kaže: “Sad možeš da plačeš, umro je Tito”. Počinjem da se derem k’o magarac, iako nemam ideju o čemu se radi.

• anonim.

Bila sam kod tete Mare u Županji slaveći 1. maj, internacionalni Dan rada koji se obilježava u spomen pogibije četrdeset radnika u Čikagu, gledala sam njene kravice i lutala zelenim pašnjacima. Kao svaka dobra djevojčica došla sam kući točno u 7 i 15 u nadi da ću i te nedjelje gledati svoje omiljene crtiće “Sport Bili” ili “Smjehotresna olimpijada”. Na to će moja seka: “Nema danas crtića, Drug Tito je umro. Dan je žalosti!”. Nisam joj, naravno, povjerovala. Uputila sam se do crno-bijelog televizora s kolor-filterom i sama ga upalila. Nevjerojatno, ali istinito — crtića nije bilo. Zato mi je taj dan ostao u najtužnijem sjećanju.

• anonim.

Uopće se ne sjećam kako je to bilo. Danima sam znala da je mrtav pa me nije iznenadilo. Kad ti vele da je mrtvac mrtav kako se možeš iznenaditi? Više se sjećam dana poslije, kad se obilježavala njegova smrt. Sestra je gorko plakala. Ja sam joj rekla: “Da malo ne pretjeruješ?” Na što mi je ona ogorčeno odvratila: “A da ti ne pretjeruješ?”

• anonim.

Birtija, negdje na Trnju, u dvorištu dva hrasta. “Mala, daj još dva”, kaže gospon Franjo. Dok gazda Kuzma slaže gajbe u podrumu, točim gospon Franji gemište i pogledavam u uključen tv, i ne čujem baš ništa jer Ivanka (pipničarka dugog staža iz jutarnje smjene) gunđa: “Mala, bjež ti odavle, nije to za tebe…”  Vijest je izgovorena. U birtiji nastade muk. Ivanka je nazvala nekog svog da je pokupi, na šanku su ostala dva nepopijena gemišta. Kuzma je zatvorio birtiju i otpremio me kući riječima: “Odi ti doma, joj kaj bum sad?”  Doma, u susjedstvu i još dalje: svi su plakali.

• anonim.

Na komemoraciji u osnovnoj školi, u šoku od one tišine što nije prestajala, nisam se mogao uzdržati i nasmijao sam se, što je, svaki čovjek “empirički” zna, normalna reakcija. Drugarica učiteljica, naprotiv, šokirana (pamtim k’o sad taj tvrdi pogled njenih suznih očiju), poziva mi starce u školu, prethodno izvevši nada mnom pred razredom za primjer, čitavu seriju ideoloških mind trikova — izdvajanje, pokušaj osramoćivanja i iskajavanja grijeha, “oprosta” (“ovaj put bez kazne ali bi se trebao zamisliti nad svojim postupkom”). Držao sam se junački, postojano kano klisurina. Mislim da bi i sam pokojni drug Tito bio ponosan na mene da me je vidio.

• Đorđe Matić

Te nedjelje gledao sam Supermena u kinu. Odjednom su se upalila svjetla i svi su krenuli van. Ništa mi nije bilo jasno…

• anonim.

Imao sam 14 godina i s rajom igrao basket ispred garaža u svom dvorištu. Negdje oko 5-6, stari mi je izišao na balkon, zovnuo i tiho šapnuo: “Umro je Tito!”.  Okrenuo sam se otišao do raje i rekao im o čemu se radi. U sekundi svi smo se pokupili bez riječi i dvorište u kojem je bilo uvijek oko 50 djece je bilo totalno prazno. Zavladala je neka jezovita tišina koje se još sjećam. Crna Rupa.

• anonim.

Kako je u to doba standard bio bolji pa se moglo svuda putovati, te 1980. godine s roditeljima sam prvomajske praznike proveo u Rimu. Kad smo se u nedjelju poslijepodne vratili u hotel dočekala nas je vijest: predsjednik Tito je umro! Noću su ulice bile izlijepljene plakatima svih stranaka s viješću o Titovoj smrti. Najljepši je bio onaj Komunističke partije Italije sa slikom iz partizana — s “titovkom” i petokrakom i cigaršpicom u ustima:

I communisti italiani inchinano le loro bandiere
IL PRESIDENTE TITO E’ MORTO
Un compagno
Un partigiano
Un combatante per la pace e per il socialismo.

• Dejan Kršić