Cibona

Košarkaški klub iz Zagreba, sljednik Lokomotive, s najsmješnijom navijačkom pjesmom, tj. himnom — “Heja heja Cibosi, pozdrav vašoj mladosti”. I drugi klubovi su imali svakakve službene himne i pjesmuljke, ali nikada nisu “zaživjeli” među navijačima. Jedino Cibonini navijači nisu smislili ništa bolje. Uostalom. Nije mi zapravo jasno zašto i dan danas priglupim komentatorima pa i nekim igračima smeta zagrebačka publika. “Samo plješću i pjevaju”? Trebali bi valjda ulaziti u teren, pljuvati i udarati protivničke igrače ili su(d)ca. Cut.

Kada sam imao 12 godina, iz puke dosade, dok mame nije bilo doma, moji prijatelji i tadašnji susjedi (dva totalno luda brata, jedan dinamovac, drugi zvezdaš, oba Crnogorci, danas poznati Zg-ugostitelji) iskorištavali smo mog mlađeg brata i nasumce nazivali različite telefonske brojeve a onda puštali malog da guguće. Jednom se tako razgovor oduljio, jer smo na nesreću dobili neku bakicu, osamljenicu-umirovljenicu, koja je bila presretna što ju je netko nazvao (mora da je mislila da je opet neka dobrotvorna, u ono vrijeme česta, akcija društva Naša djeca tipa pomozite starije), pa je i račun na kraju mjeseca bio poveći.

Jeste li i vi u svojoj školi imali takve akcije? Super je taj socijalizam, to igranje, druženje, zajedništvo, Junaci Pavlove ulice i te spike. Znate ono, u prvom razredu se skupljaju lišće, kesteni, onda poslije stari papir, onda negdje u četvrtom razredu je išla i takva neka akcija posjećivanja starih i nemoćnih. Ja sam “dužio” zgradu s umirovljenim vojnim licima, oni su uvijek nekako bojažljivo otvarali vrata, te starice, valjda bivše kurirke ili daktilografkinje, šta li, pa nisu valjda nikog ubile (sada zvučim kao kuma s placa u doba suđenja Artukoviću). Elem, stare partizanke (ili bar one sa dva svjedoka, ako želim biti pomodno nekorektan) valjda su bile bojažljive, jer to su godine oko Titove smrti i tko zna kad će početi da idu od vrata do vrata. Evo, pa i nisu mnogo pogriješile, šta je to desetak godina amo-tamo. Dalje, dakle, dobili bi bili poneki sok, “bombon” i tako. Opet na telefoniranje; osim bakica, voljeli smo maltretirati i tajnika (ili tko je to već dizao slušalicu) Cibone. Obično bi skandirali “Vukovi sa Tuškanca”, zavijali a ponekad samo nemaštovito dahtali. Jebiga, dosadno bilo. Šta da se radi? Nakon ovog uvoda u situaciju da se vratimo i na sport (koji je ionako “Rat nastavljen drugim sredstvima”, kako bi rekao El Presidente, dodatna literatura: Alan Ford broj 4). Ili je možda ipak to već bio rat započet drugim sredstvima. Ali ipak. “U moje vrijeme bilo je drugo”. Nad Novim Zagrebom je puhalo jugo. I navijalo se za Jugoslaviju. Bar dok sam bio jako mali.

Na utakmice se u početku, nekada davno, išlo zbog sporta. Čak mi se čini da se (a bilo je to još doba crno-bijelih televizora, tj. programa, televizori su uglavnom imali smeđa drvena kućišta) navijalo “Mi smo Titovi — Tito je naš”, kažem čini mi se, možda je netko ipak govorio vaš? A u mom Zagrebu tada se počinjala zahuktavati jedna velika košarkaška priča. Mirko Novosel (nekad zvani Glista) i pok. Vladimir Anzulović-Zula upravo su, negdje u vrijeme mog rođenja, iz bivšeg osrednjeg ligaša KK Lokomotive, bili odlučili napraviti respektabilan klub, pa su doveli Nikolu Plećaša. Plećaš je bio prva košarkaška zvijezda u Zagrebu, omiljen od svih (prve zagrebačke manekenke su ga naprosto obožavale — bila je to generacija Nade Abrus, Nine Gazibare, Kate Bosnić, Branke Habek i dr.), privukao je gledaoce u dvoranu Kutija šibica, no i dalje je valjda nedostajalo novaca da bi to bio vrhunski klub. “Zatvaranje financijske konstrukcije” pomogle su udružene tvornice prehrambenih artikla (Kraš, Franck i Badel), a Lokomotiva dobija ime Cibona (što, čini mi se, znači “dobra hrana” ili tako nešto izvedeno iz nekog paganskog dijalekta ovih prostora pa valjda pretvoreno u latinski).

Na početku priče o evropskim uspjesima, negdje 1976/77., u sastavu su bili: Rajko Gospodnetić-Krava, Srebrenko Despot (ljepuškasto krilo, tragično poginuo u prometnoj nesreći), Damir Pavličević (brat onog drugog Pavličevića — Željka, poznatog trenera, jedno vrijeme čak drugi bek, ostaće dobro upamćena igra protiv Reala 1982.), Adnan Bečić (trećepozivac, bek-plej, ulazio samo u rijetkim slučajevima kada su ostali igrači nakupili pet ličnih ili je Cibona vodila visokom razlikom; zbog niskog stava pri vođenju i pridržavanja trbuha rukom, odlično bi mu pasao nadimak “čiraš”, kojeg sam priznajem sâm izmislio), Sven Ušić (krilo-centar, arogantan, uvijek spreman na provokaciju i kavgu, omiljen od strane Zg-publike, odigrao nezaboravnu partiju protiv Žalgirisa u Budimpešti, kada je čak iz kontre bahato pucao i pogodio ono što bi danas bila trica, umjesto da ide na polaganje. U sjećanju mi je ostala tuča između njega i Stevana Karadžića u zagrebačkoj utakmici četvrtfinala prvog ikada odigranog play off-a. Nije mi bilo jasno koji im je Bog, ali mora da je bilo “na nacionalnoj osnovi”, poslije smo moj pokojni dida i ja mora trčati i skrivati se po ulazima zbog gužve nakon utakmice. Tj. kamenovanja autobusa gostujućih. Ipak nisu bili baš tako “mirni” Cibonini navijači, heh?).

Tko još? Mladen Cetinja, slatkasti dečko, dobar šuter, ali ostaće zapamćen vjerojatno samo po reklami za Cedevitu snimanoj na starom Ciboninom igralištu na Tuškancu (otud ono “Vukovi”).

Cibonini uspjesi započinju zapravo dolaskom Nakića i Andre Knege iz dubrovačkog GOŠK-a (“Dlakav si ko Knego”; čovjek sa viškom testosterona, “lep kao greh”. Centar, danas jedan od direktora u Atlas toursu). Mihovil Nakić, visoki mirni Drnišlija, vrlo simpatičan momak, reprezentativac, osvajač zlatne olimpijske medalje, danas u upravi kluba, iznenadio me jedino bezobraznom  glumom na već spomenutoj utakmici finala Kupa prvaka u Budimpešti, zbog koje je apsolutno neopravdano isključen nervozni, tužni gorostas Arvidas Sabonis. U navijačkom zanosu oči bih mu bio izvadio, ali trezveno i sa “vremenskom distancom” danas je jasno da NIJE udario Mihovila Nakića. Whatever. U toj prvoj generaciji koje se ja sjećam nastupali su i Tomislav Bevanda i Srđan Savović, vjerojatno brat okorjelog Partizanovca Milenka Savovića. Inače je Novosel bio poznat po tome što je uvijek iz nepoznatih (financijskih?) razloga dofuravao igrače “izvana”, pa je tako jednu sezonu igrao Partizanovac iz Zemuna Nebojša Zorkić (kratko igrao i za reprezentaciju), Milan Miličević (“Mićo majstore”, “teško krilo-centar”, s dobrim radom kukovima i niskim položajem stražnjice, kraćim nogama (ili je to imao dulje gaće no ostali?). Onda mi nije bilo jasno otkud Zvezdaš u Ciboni, ali danas mi pada napamet i obiteljska, možda i “rodijačka” sveza — možda je nešto u rodu predsjedniku Cibone, Miličeviću?), zatim Bukumirović, malo kasnije i Luka Pavičević. Bilo ih je valjda još, ali najvažniji je bio Danko Cvjetičanin koji je došao iz Partizana (nakon što je u društvu Slavnića i Kićanovića, koji su samo tu jednu sezonu odigrali zajedno, osvojio prvenstvo Jugoslavije, 1980. Trener mu je tada bio Dušan Duda Ivković). Cvjetičanin, vrlo korektan, pravi sportaš, uvijek nasmijan, malko pogrbljen (pojačana kifoza), fantastičan šuter, poslije tricaš, moglo bi se reći nasljednik Dražena Dalipagića, danas je “skaut” Philadelphia 76ers-a, nikada do kraja nije došao do izražaja. Možda sam krivo rekao, nikada ga publika nije shvatila onako kako je trebalo, budući da je imao tu “nesreću” da svoj sportski igrački vijek provede uz Dražena Petrovića. Anyway, njih su se dvojica, Dražen i Danko, odlično razumjeli i nadopunjavali, puno bolje nego npr. sama “braća po materi” (a i po ocu, “Joletu”, ali njega se nekako uvijek manje spominje).

Aleksandar je Petrović bio malo zajebaniji tip. Nešto stariji od Dražena, prznica, uvijek spreman na provokaciju, ponekad izuzetno bezobrazan, u košarkaškom smislu također odličan igrač, super tricaš (“Aco Trica”), imao je jedino nedostatak skok-šuta, ali to nam je u to preddraženovsko doba, bila klasična mana. Nakon odlaska “Velike petorke” (Slavnić, Kićanović, Delibašić, Dalipagić, Ćosić), dobrih šutera iz skoka bilo je svega nekolicina, npr. Boban Petrović (partizanovac, glumac, ne treba ga miješati s istoimenim beogradskim glazbenikom i dj-om), Goran Grbović, Branko Skroče i još poneki. Iz nekih svojih nepoznatih razloga najveći “pik” Aco je imao na Crvenu zvezdu, ali o tome kasnije i na drugom mjestu.

Poslije su došli i Zoran Čutura (zvani “Intelektualac”, urnebesno smiješan na terenu, smotan k’o sajla, izgledao je kao da ne zna hodati, kao da je prebolio paralizu, ali je igrao strašno. One njegove zavijutke i frnjokle niko nije mogao braniti. Jedan od lošijih zagrebačkih komentatora kao svoju glavnu foru dan danas baca da bi Čuturu, da je slučajno igrao u Grčkoj, zvali Čuturis. Danas Čutura piše kolumne u sportskoj rubrici Jutarnjeg lista). Na poziciju centra došli su Vukičević i blentavi goofy like Franjo Arapović. Da ne zaboravim, Cibona je imala svog trenera (Mirko Novosel, kasnije i njegov pomoćnik Željko Pavličević) i svog komentatora (nažalost pokojni Vladimir Anzulović-Zula). I onda se igralo. I osvajalo.

I danas Kraš u svom asortimanu ima neku osrednju čokoladu, imitaciju Toblerone, koja se zove Cibona. To je zapravo jedino što je od nekadašnjeg sjaja i ostalo. No ipak, puno je slađe bilo 1980ih doći u Dom sportova gledati tada najuspješniji evropski košarkaški klub. Eto toliko. Da i ne nabrajam što je Cibona sve osvojila. Sramota ako ne znate.

  • dr. Vatroslav Sekulić