Bila je tako lijepa

Jedinstveni jugoslavenski urbani pre-rockerski egzistencijalni blues. Dragan Stojnić, pjevač tužnog lika, preveo je francusku hit-šansonu “Elle etait si jolie” Alaina Barriéra, snimio na našem i pustio je u nepripremljenu publiku, nikad poslije ne pogledavši unazad — pjesma je bila tu da ostane. Sarajlija Stojnić, urbanit katkad nalik alkosu čirašu á la likovi kakve je igrao pok. Milan Srdoč, ubo je nešto van vlastite kontrole i namjere: u doba kad su u tzv. lakoj muzici najčešće bile prisutne dvije vrste pjesama — napadne up tempo (često meksikanski obojene) veselice, odnosno patetične pseudobalade, “Bila je tako lijepa” sa svojim pametnim tekstualnim catchom i poetičnom nemetaforom (“Kakva je bila?” — “Bila je tako lijepa”) te mekom, prigušenom izvedbom bez glume bila je nešto drugo… the real deal. Pjevač zvuči kao da se tek probudio iz sna, i takav još zamišljen nad njim, još pijan od sna, sjajnih očiju nježno se podsjeća svoje ljubavi. Ljubav je nepovratno otišla — kao i u mnogim pjesmama — ali je ovdje izgledalo kao da bi to moglo biti istina, kao da pjevač zaista to misli, i kao da, zbunjen od emocija, na kraju nije siguran da li je ona uopće postojala. “Divna je ona bila”, tronuto intonira Stojnić, “kada sam ostao sam / nismo se više sreli”, jer — “nju mi je odnio dan”. Čini se da bi ispred ovog zadnjeg stiha mogla stajati riječ “i”, naglašavajući osjećaj gubitništva koji su mnogi prepoznali u osamljenom, gradskom usudu Stojnićeva i svijeta urbanih ljudi tog doba. Pjesma završava onako kako i počinje — kružno, istom melodijskom linijom, što znači da nema kulminacije, nema release-a niti katarze. Sve je ispričano ravno, samo sa malom modulacijom, podignućem u “divna je ona bila”, što je muzička, harmonijska logika, dakako, ali i kao da je emocija tu ipak prejaka da bi se ostalo u istoj visini pa pjevaču treba da ovdje podigne i naglasi sve. No odmah zatim slijedi spuštanje: “više se nismo sreli…”. Ova ravnina također stvara dojam da smo u Stojnićev svijet i u njegovu priču upali slučajno i on je tako i priča, in medias res. Kao da smo jednoga kišnog dana uskočili u tramvaj (bolje — metro!) ili se sakrili u obližnji kafe, i tu sreli potpunog stranca koji nam, također potpunim strancima, ispriča ovu priču, priču o svojoj ljubavi, o kojoj se ništa ne zna zapravo osim da je narator-pjevač siguran u jedno: “Bila je tako lijepa…”

Mnogo godina poslije, kad je pjesma već odavno bila standard, novosadski cirkus-pankeri iz grupe Pekinška patka, po modelu Sid Viciousove verzije “My way”, obradili su “Bila je…”. Jasno je bilo što su htjeli s ovim: uzeti, metodom modernističke provokacije, dio opće konsenzualne popularno-muzičke povijesti i de(kon)struirati ga, te tako tražiti i skrenuti pažnju javnosti, makar kroz mržnju i revolt. Eksperiment je spektakularno zakazao. “Bila je…” jest tvrd orah, pa se u obradi Pekinške patke u svoj svojoj maničnosti umjesto ironije ili, bolje, kroz nju, počela probijati prava, originalna emocija, pervertirana i zgužvana ali — prava, te je odjednom i obrada sama sjala osjećajnošću, britkom i surovom, nesentimentalnom i, gle! — ponovo urbanom — ovaj put urbanošću drugačijom od one Stojnićeve, ali urbanošću svakako. U tom smislu, kao dokaz: znao sam jednog zagrebačkog pankera koji je plakao svaki put kad bi čuo ovaj cover. Nikakvo čudo.

• Đorđe Matić