Balašević, Đorđe

Prvi se put predstavio javnosti u drugoj polovici 1970ih, u emisiji “Nedjeljno popodne” instant-pjesmom “U razdeljak te ljubim” koja je osvojila cijelu Jugu isto to popodne. Vođa sastava Rani mraz, golemu popularnost stekao je čim je počeo solo karijeru. Već drugim hitom “Računajte na nas” i stihovima poput “U venama teče nam krv partizana”, te pojavljivanjem na radnim akcijama (“Računajte na nas” — neslužbena akcionaška himna) stekao je epitet režimskog autora.

Jedan od rijetkih estradnih pjevača koji je pobijedio na Splitskom festivalu u vrijeme potpune dominacije dalmatinskog “melosa”, i to s pjesmom “Panonski mornar”.

Balašević je primjer uspješnog growing up in public principa: trebalo mu je puno vremena da svoje sjajne pjesme uobliči i prezentira na odgovarajući način. Mučio se kako bi im dao pravi okvir — godinama radio s krivim aranžerima i producentima — a one su mu svejedno ne samo preživljavale nego bile tu da ostanu.

Raspet između beskrajno lakog prepoznavanja s publikom, goleme povratne ljubavi koju je od nje dobivao i, s druge strane, neke vrste odbačenosti od profesionalaca — muzičari nenaklonjeni mu, opanjakavali su njegove pjesme kao “muzički banalne”, a “ozbiljni” pjesnici i kritičari zamjerali mu “jednostavnost forme” (misleći na stilska sredstva, metar, rimu itd. u kojima Balašević pjeva) — što je sve sigurno moralo stvarati silnu frustraciju, sumnju i nesigurnost.

Svoje najbolje albume napravio je kad su se već polarizirale grupe — onaj tko ga nije volio nije razmišljao o njegovu radu, za utjecajnu kritiku bio je previše mainstream (čitaj: safe), a ogromna publika obožavala ga je sasvim nekritički, što je šteta jer nikad nije dobio valorizaciju kakvu zaslužuje.

Balašević je, negdje, “podijeljena ličnost”: usprkos predrasudi o ravničarskoj pasivnosti i uravnoteženosti, on je upravo “merkurijalni” tip, prirodni rasni zabavljač sukobljen s lirskim pjesnikom i vlastitom poetskom potrebom da se progovori o dramatskim stvarima, od unutarnjih stanja do odnosa prema društvu i angažiranih tekstova. Ta podijeljenost činila je da ne vuče uvijek prave poteze — umjesto konfrontacije prečesto je optirao za humor, relativiziranje i ironiju, no kad je zaista progovorio angažirano, kao u svojoj sjajnoj “Ne lomite mi bagrenje”, to je bilo visoko metaforično i nedirektno — što su mnogi doživljavali kao kukavičluk, ne videći da je upravo u tome ležala njegova poetska snaga.

To je i razlog zašto je između ostalog rokerima — u vrijeme kad su vladali urbani fajteri Štulić i Đorđević — uvijek bio “prelagan” — a činilo se, usput, da je on uvijek više cijenio rokere nego oni njega, pa se znao pametno napajati na njihovu radu (“Slovenska”, njegov klasik, očito je nadahnuta Predinovim predivnim “Praslovanom”).

Ipak, imao je dovoljno apologeta da zapravo nije trebao brinuti — prije svih, na svojoj strani imao je onog najvažnijeg: na pitanje koju bi pjesmu nazvao “svojom”, Bregović je odgovorio: “Balaševićevu ‘Priču o Vasi Ladačkom’, zbog stiha — kad ja nisam s onom koju volem”. I gle — nepune tri godine nakon toga Bijelo dugme je pjevalo “Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju volim”. Boljega komplimenta…

U novinama bi ga često zvali “plodnim autorom”, a to — osim što je frazetina — je i veliki understatement: napisao je više od stotinu i pedeset pjesama, od kojih će sigurno mnoge ostati i pjevati se kao dio klasične južnoslavenske pjesmarice, a ako bi čovjek svjedočio njegovim koncertima došao bi do zaključka da Balaševiću možda treba dati neku prosvjetnu nagradu, čisto za rad na razvijanju “mnemotehničkih” sposobnosti publike—zapamtiti onoliko pjesama i s onako dugačkim tekstovima!

Veliki sarajevski, danas nažalost pokojni, pjesnik Izet Sarajlić napisao je pjesmu posvećenu Balaševiću i u njoj ga nazvao “našim Visockim”. Znajući već tada nestalnost i prolaznost vrijednosti u nas, Sarajlić piše kako se kod nas tek nakon smrti umjetnika prizna njegova prava vrijednost, pa, upućujući nam upozorenje, kaže — “Ja volim da svoje pjesme napišem, ako ne prije vremena, a onda barem na vrijeme / zato pišem i ovu pjesmu o Balaševiću.” Deset godina kasnije, kad nam se već sve dogodilo, isti pjesnik će ga upotrijebiti kao miltonovsku metaforu: “Ona radost stvaranja koja se iz pjesama Đorđa Balaševića / presipala po čitavoj državi od Triglava do Đevđelije — gdje je? / Nema je.”

Kad smo kod Visockog i Rusa uopće, Balašević je “zemljopisno”, kulturno i poetikom naravno bio vezan za šansonu, dakle visoko evropski i visoko slavenski žanr, ali generacijski naslušan anglosaksonske muzike — Dylan, singer-songwriters uopće, rock-bandovi, blues, country, koji mu je uvijek dobro ležao zbog imanentnog mu humora — tako da je kod njega u stvari pitanje bilo — kad će koja strana, Zapad ili Istok, “pretegnuti”.

Kad se bolje pogleda, metaforički — skoro kao i sama zemlja. Možda je to, na nekom dubljem nivou, jedan od ključeva uspjeha i tolikog trajanja ovog, uz Arsena Dedića najuspješnijeg yu-kantautora svih vremena, kulturne reference naših krajeva, i tipa kojeg, bez svake šale, valja zvati — klasikom.

  • Đorđe Matić